Ulaz :: Registruj se
::  Home  ::  Pitanja i odgovori  ::  Bilteni  ::  Forumi  ::
Menu


Općina
· Načelnica
· Vijeće
· Službe
· Postavite pitanja
· Odgovori na pitanja
· Općinski akti
· Obrazci
· Kontakt adrese
Info
· Perom i kamerom
· Važniji telefoni
· Obavijesti
· Anketa projekata
Tu, pored nas
· Javne ustanove
· Privreda
· Kultura
· Sport
· Udruženja...
· Omladinska banka
Kaži mi...
· Svega po malo
· Predstavljamo Vam
· Prilozi za historiju
· Ankete
· Preporučite nas
· Statistika
Ostalo
· Foto galerija
· Foto google
· Knjiga gostiju
· Foto razglednice
Naši linkovi
· Usora
· Tesanj
· Doboj
· Doboj Istok
· Jelah

 
Pogledajte...


JAVNA
RASPRAVA

NACRT
BUDZETA
2015. GOD.

POZIV ZA
DODJELU
SREDSTAVA

SPORT

MIRKO
JELEČ

USORA
PRILOZI ZA
HISTORIJU

KONKURS ZA
DODJELU

STIPENDIJA

ANKETA
ODREĐIVANJA
PRIORITETA

INVESTICIONIH
PROJEKATA

PONOVNI JAVNI
POZIV

SANACIJA ŠTETA
OD POPLAVA


JAVNI KONKURS

ZA DODJELU
NOVČANIH
SREDSTAVA

Pogledajte
FOTO GALERIJU
DOBOJ JUG-a



na
GOOGLE EARTH



 
Najmlađi...


 
Korisnici

Zdravo, Anonimus
Korisničko ime

Lozinka




(Registruj se)

Članstvo:
Zadnji: MaikFredri
Novi danas: 0
Novi juče: 3
Ukupno: 7524

Korisnika online:
Posjetioca: 29
Članova: 0
Ukupno: 29

 
PRILOZI ZA HISTORIJU NAŠEG KRAJA

Untitled Document
Mirko Jeleč


PRILOG HISTORIJI DOBOJSKOG KRAJA



(Poglavlje iz knjige Makljenovac, put u prošlost - povratak u budućnost - Nakladnici: Opća knjižnica Usora i Prsten,Udruga bosanskih Hrvata Zagreb, 2013.)
Objavljeno u časopisu za kulturu, znanost i društvena pitanja Motrišta br.79 (2014.godine) strana 79-90




 


USORA

Rijeka Usora u svome 82 kilometra dugom toku, od Očauša do Ušća, finalnim zaveslajem pripada samo Makljenovcu. Odvajkada je bila njegov ukras, vodena pogranična barijera, čuvar i hraniteljica, ljetnja radost i simbol života. Njeni plodni naplavci darivali su u polju visoko žito, više od podignute ljudske ruke; njen šljunak i pijesak izgradio je sve makljenovačke kuće, njena bistrina okupala je svu djecu u selu i naučila ih plivati. Nekada moćna, brza i plahovita voda danas je, poput neke drage starice, povila ramena svojih obala i posve se smanjila. Za ljetnjih vrućina i suša, jedva dospije do svoga ušća u Bosnu, kao da je zaboravila brzake i virove iz mladosti, a nekad se jedva dala pregaziti. Jedino je ljeti dopuštala, i to tek na par mjesta, da Makljenovčani zasuču nogavice na putu k a Matuzićima i Karušama. Miris špeceraja, keksa i čajnih kolutića iz Suljine prodavaonice, na raskrižju putova za Teslić i Sarajevo, ostao je u nepovratnoj daljini djetinjstva, sačuvan kao dragost do koje se dopire jedino pouzdanim putom preko usorskog gaza.
Makljenovačke obale bile su tijekom ljeta, poput dobojskog korza, krcate ljepotom. Usora je bila omiljeno kupalište Dobojlija koji bi zaposjeli svaki pedalj od staroga željeznog mosta uzvodno do Pijeska. Najprivlačniji dio bio je oko igrališta, koji će u slavu kupača dobiti ime Plaža.
Ljeta su tad bila drugačija, ili se to onima koji su pokraj Usore bili sretni s rajčicom, paštetom i kriškom kruha samo tako čini. Njima je, zasigurno, pripadala radost djetinjstva preslikana na napuhanu traktorsku gumu što bi se zaputila na “dugu” plovidbu do dvaju riječnih sastavaka. S površine vode Makljenovac je izgledao drugačije. Lagano su plovili kraj prizora Kamena, Šikare, vrbika Mate Lukina, brane ispod kuće Luke Crnog, Pejine tezge,igrališta, Adžagušinog mlina, Marijinog vrela, sve do dubine ispod željeznog mosta. Dječjim očima, slike s Usore bile su ljepše od skromne svakidašnjice. Tamo, dalje od Ušća, gdje su stali da obalom krenu natrag, s pravom se činilo da voda teče brže i da Bosna vodi u svijet mnogo veći od Makljenovca, njihove radoznalosti i znatiželje. Dokotrljali bi svoju gumu natrag u sigurnost poznatog i opet zaplovili u ljetnju avanturu. Sve je bilo lijepo i poznato. Na obali su neki ljudi prosijavali pijesak kroz kroz gusto sito širine prozora, žene su prale rublje lupačom, volovi su kraj Barice tromo vukli kola natovarena sijenom, a neki njihovi vršnjaci zabacivali su udicu napravljenu od najuspravnijeg ljeskovog pruta. Lovili su bez dozvole bjelicu
na kuglicu kruha, glistu ili mušicu, sve dok ih ne potjera kontrolor Čikura iz Ribarskog udruženja. Čuvajući stoku kraj Usore ili igrajući nogomet na Ledinama, djeca bi, kad ožedne, razgrnuli šljunak i napravili studenac iz kog bi se, čim se razbistri, napili hladne vode od koje ih nikad nije zabolio trbuh, ili će, ako se to dogodi, krivnja biti bačena na pojedenu količinu jabuka i šljiva. Tek predvečer i stariji bi se spustili do Usore. Nakon obavljenih radova na njivi ili kad stignu s posla u poduzeću, i oni bi se radovali i uživali u zasluženom osvježenju. I starije žene su išle na kupanje, doduše kad padne mrak, jer po danu ih je bilo sram... Nogometno igralište pokraj Usore i vode Komarice uređeno je sredinom pedesetih
i istoga trenutka postalo je mjesto okupljanja i starih i mladih. Svaka nedjelja bila je blagdan za oči. Najsvečanija prigoda događala se Prvoga svibnja – na Praznik rada.Tom prigodom na makljenovačkom igralištu bila bi organizirana tradicionalna Prvomajska proslava za čitavu dobojsku komunu. Djeca pamte tu blagdansku svečanost, zvuk puhaćeg orkestra iz Doboja i neobična sportska nadmetanja: trčanje u vrećama, razbijanje ćupa zavezanih očiju, bacanje kamena s ramena, penjanje uz glatki nauljeni lipić i čuvenu utakmicu između debelih i mršavih u kojoj se nisu računali golovi, već smiješni potezi suca i igrača. Kroz svu tu gungulu od glazbe, igre i slatkiša, blistali su osmijesi djevojaka i tek zamomčenih dječaka. Činilo se da će ta ljepota trajati dovijeka, toliko je neponovljive mladosti bilo na toj usorskoj obali...
Rijeke su starije od država. Usora ne zna za svoje godište. Ima više godina od Slavena, i od Rimljana, i od Ilira. Stručnjaci još nisu odgonetnuli što znači drevno ime Wossora, Wassora, Vozora - Usora. Izvjesno je da teče od pamtivijeka. Usora nastaje ispod vrha Očauš, spajanjem rječica Penave i Mihajlovca i s planinskog masiva Borja kreće na svoj dugi, osamdesetkilometarski put. Taj dio rijeke do Teslića zove se Velika Usora, onda od strane Pribinića dobije pritoku Malu Usoru. Velika i Mala nakon teslićkog sastavka nastavljaju dalje pod jednim imenom ka Jelahu, Tešanjci, Kraševu, Ularičkom polju i Makljenovcu, da bi ispod Vile završila svoj put kao najduža lijeva pritoka Bosne. Polovicu svoga toka, oko 40 kilometara od izvora pa do Studenaca, Usora je bujičasta, čista, bistra planinska rijeka bogata potočnom pastrvom, a kasnije, nizvodno od Teslića, ribiče izaziva klenom, škobaljem, mrenom, ploticom i bjelicom. Nekada, kad je voda bila dublja, u Makljenovcu su lovili štuke i somove. Količina vode bila je neusporedivo veća. Nekontrolirana eksploatacija šljunka, porast populacije i loše riječno gospodarenje, doveli su do drastičnog smanjenja vodotoka. Rijeka, koja je nekad bila i široka i duboka, doima se danas poput nekoga potoka iz čije perspektive duboki zeleni virovi od tri-četiri metra i ulov ribe od pet-šest kilograma zvuči poput ribarskog pretjerivanja. Makljenovčani su gradili brane od vrbovine, nasipali kamen da sačuvaju obalu i put od hirovite vode. Momci su skakali s obale raširenih ruku, laste, u njene dubine, a ribu bi znali uhvatiti na brzaku ili uz branu čak i sepetom(velikom korpom od šiblja)! Takvi
trofeji nepovratno su nestali zagađivanjem vode iz industrijskog pogona teslićke Destilacije. Dva-tri put godišnje rijeka bi pocrvenila i promijenila i miris i boju, otrovana riba plutala bi nizvodno na leđima. Nekim čudom riblji fond bi se oporavljao, ali sve sporije, i svake godine sve teže i teže. Tijekom posljednjeg rata ribu su ubijali bombama i eksplozivom. Opet, nekim čudom, riba je preživjela. Srećom, Destilacija danas radi tek četvrtinom svoga kapaciteta, pa su i trovanja ribe smanjena, ali Usora se umorila i više nije što je nekad bila!

U posljednjih stotinu godina, Usora je u svom donjem toku dva-tri puta mijenjala korito. Na proljeće, kad se snijeg otopi i sliju se travanjske kiše, vodostaj bi znao porasti do kritične točke. Rijeka bi se izlila svom širinom, ispunivši mutnom vodom široku usorsku kotlinu. G Bujica bi nosila sve pred sobom, poplavila bi kuće i gospodarske objekte na obali; jedini vidljiv znak igrališta u Makljenovcu bili bi vrhovi stativa. Proljetni povodanj u Makljenovcu se ponavlja svakih pet-šest godina i više je pravilo nego neočekivana rijetkost prirodne nepogode. Ne računajući posljednju poplavu 15.5.2014.godine,najveće poplave dogodile su se u prošlom stoljeću, 1915. i 1965. godine, kad je umjesto Usore, od njenog ušća pa do Tešanjke, bilo jedno veliko nepregledno jezero. Nastalu štetu vrijedne ruke brzo bi sanirale, ali uvijek je bilo nepredvidljivo kojom stranom će, nakon poplave voda, ponovno poteći, bliže putu ili dalje kroz polje.Bjež`mo sad od mutne vode! Priča o usorskim mlinovima čeka na svoj red.

USORSKI MLINOVI

Koliko ih je bilo od izvora do ušća, to ovo kazivanje ne može pobrojati. Turski defter iz 1604.godine spominje u tešanjskoj nahiji i usorskom kraju čak 72 mlina. U Omanjskoj i njezinim zaseocima bilo je 16 mlinova, a među rekorderima je i selo Oraš-Planje sa sedam mlinova samo na potoku Burnovac, desnoj pritoci Usore. Mlinovi su bili jedina seoska industrija, mehanizacija načinjena u cijelosti od drveta i dva kamena žrvnja. Graditelje je učilo iskustvo: hrastovina je bila čvršća, ali zupčanici od duda bolje su na pokretnoj osovini podnosili trenje, a od drenovine su trajali duže. Mlinari su plaćali porez prema broju mjeseci provedenih na vodi. Prema turskoj odredbi, kanun-nami iz 1539. , uvedene su različite stope za mlinove koji rade 3, 6 i 12 mjeseci, a koje su iznosile 9, 15 i 30 akči. Mlinovi iz naše nahije većinom su radili samo šest mjeseci godišnje.Makljenovčani pamte dva svoja mlina, Andrin i Adžagušin. Prvi je bio lociran preko puta kuće Luke Crnog. Tu je bila brana koja je navodila vodu na lopatice velikog mlinskog kotača koji je, kad je voda dobra, danonoćno okretao kameni žrvanj. Muškarci bi uprtili mješinu ili vreću na leđa, pa u mlin. Ako nije bila gužva, moglo se i sačekati sat-dva u razgovoru dok meljaja(brašno) bude gotova. Mlin je uvijek bio mjesto za priču, pogotovo ako je negdje u prikrajku bila sačuvana puna boca. Žito se nasipalo u četvrtastu, ljevkastu posudu iznad žrvnja koja se pri dnu sužavala i jedva, ali točno po mjeri, propuštala zrnevlje da padne kroz otvor rotirajućeg kamena. Mlinar je, po želji, podešavao razmak između dva žrvnja i kroz četvrtasti otvor na dnu mlinske sprave sipalo je u drveni sanduk sitnije ili krupnije brašno. Mljelo se sve što se požnjelo s makljenovačkih njiva, najčešće kukuruz, manje pšenica, a rjeđe - raž i ječam. Kukuruzna pura bi bila najčešće za sinijom, a od pšeničnog brašna naše prabake pekle su pogače, pite i kolači u svečanijim prigodama, za svadbe i veselja, za blagoslov, Božić i Uskrs. Miris brašna, tamna, prašnjava unutrašnjost, buka i podrhtavanje cijele konstrukcije, veliki kotač s mokrim lopaticama koje se nikada neće stići osušiti, privlačio je djecu ovoj neobičnoj kući na vodi i rijetko je koje moglo odoljeti, a da ne upita djeda kad će ponovno ići u mlin. Vodenice je koristilo više obitelji i bile su prava mala “dioničarska društva” sa zanimljivom vlasničkom strukturom. Prvi mlin izgradio je Mato Krajina Lukin, pa je dio prodao Andri Pranjiću koji je kasnije otkupio još dionica i postao većinskim vlasnikom, a njegov graditelj ostao je drugi dioničar po snazi. Vlasnički odnosi pretvoreni su u redove, odnosno radne dane: dva reda je imao gazda Andro Pranjić (ponedjeljak i utorak), treći red je zadržao Mato Lukin (srijeda), četvrti red (četvrtak) Pejko Kopčić, peti red (petak) Crni Luka, pa se zavadio i uzeo novac natrag, prodavši svoj red Iliji Krajini Jozinom, ili možda nekome drugom čije ime je zameo zaborav. Usluga mljevenja nije se naplaćivala novcem cem, već ušurom- desetinom samljevenog brašna. Mlinar bi izvagao na kantaru ili vagi samljeveno mlivo(meljivo), pa onda, recimo, od pedeset kilograma odvadio sebi pet.Andrin mlin je trajao sve do poplave 1965. godine, kad je bujica odnijela mlinski kotač i skoro kompletnu konstrukciju, za kojom su kasnije uzalud tragali. Potom je uslijedilo još jedno iznenađenje - voda se povukla, ali je Usora promijenila korito i otišla dalje u polje, ostavivši mlin na suhom, skoro 200 metara dalje od rijeke!Prije Drugoga svjetskog rata, u blizini vode Komarice, odnosno na istočnoj strani današnjeg nogometnog igrališta, bio je još jedan mlin. Njegov vlasnik bio je Mujkić s Plana. I ovoj vodenici je presudila Usora, promijenivši nakon jedne velike proljetne poplave korito. Mlin ostade na suhom, prestavši raditi.Adžagušin mlin bio je u blizini Marijinog vrela, zapravo između toga čuvenog nepresušnog izvora i nekadašnjeg drvenog mosta prema Karušama, o kome ćemo kasnije reći nešto više. Dobio je ime po vlasnici, okretnoj i poduzetnoj ženi Luke Krajine, Mariji, rođenoj Adžaga, i po djevojačkom prezimenu nazvanoj Adžaguša. E E-1 Zapravo, taj je mlin izgradio zemljoposjednik Aleksandar Vrhovski (Wrchowsky), posljednji vlasnik ljetnikovca na Vili i prodao ga Adžaguši. U skladu sa statusom prvoga gazde i nove gazdarice, mlin je bio prava građevina od pečene cigle uzidane u riglovanu konstrukciju nosivih, poprečnih i dijagonalnih greda. Pored Adžaguše, po jedan red u tome mlinu imali su još i Anto Pranjić Bojin, Jozija Kopčić, Tadija Krajina i njegov brat Marijan. Krajem pedesetih većinski vlasnik je postao Anto Pranjić, a redove su imali Ante Ljubić i Ilija Krajina - Jozin. Mlin je ponosno stajao na obali i odolijevao poplavama. Unatoč njegovoj solidnoj konstrukciji, s proljeća podivljala Usora često je oštećivala i razvaljivala branu, pa su “redovnici” početkom šezdesetih odustali od rada. Anto Pranjić Bojin tada je, među prvima u našem kraju, nabavio električni mlin i imao kod kuće posla preko glave.Bila su, doduše, još dva mlina, posve drugačija od ovih usorskih. Ležali su baš na
vodi, na rijeci Bosni, na dvije plutajuće skele, dva čamca, čvrsto sajlama vezani za obalu. Po katastru, pripadali su Makljenovcu; prvi je bio ispod Vile, u blizini mjesta gdje se danas kanal Liješanj ulijeva u Bosnu. Vlasnik toga mlina bio je Rudolf Tušla, koji je 1922. godine izučio bravarsko-kovački zanat kod majstora Marijana Žunića u Doboju. Majstor Rudo oženio se Adžagušinom kćerkom Olgom. Izgradili su kuću ispod Vile, u trokutu između uskotračne pruge za Teslić i makadamske ceste za Sarajevo. Imali su petero djece: Ivicu, Franju, Zdenku, Miru i Ljilju. Mlin je bio blizu njihove kuće, preko ceste, 200-300 metara nizvodno od ušća Usore. Nazivan je lađaš, po čamcima na kojima je stajao. Na prvoj
lađi, bližoj obali, bila je kućica mlina, 3.5 metra dugačka, 2 metra široka, do čijega ulaza je vodila drvena, ograđena skela s obale. Između dvaju lađa nalazio se 2.5 metra široki kotač vodenice koji je vodena masa danonoćno vrtjela, pokrećući osovinsko vratilo i mehanizmom zupčanika kameni žrvanj mlina. Majstor Tušla imao je mušterije s raznih strana, s Usore, Karuša, iz Pridjela i Miljkovca, a najviše iz Makljenovca Donjeg. Mlin je proradio 1948. i bio je u punom pogonu sve do početka šezdesetih.
Drugi makljenovački mlin na Bosni ležao je nizvodno, u blizini rasadnika Šumarije i pogona Doboj-puteva. Toga lađaša izgradio je 1934. godine Anto Pranjić Bojin i u njemu je mljeo žito stanovnicima Makljenovca, Prisada, Miljkovca, Čaira, dobojske Usore i okolice. Početkom rata 1941. djed Ante je prodao mlin susjedima: Ivanu Ljubiću, Franji Krajini i zvanom Tunjo i Ivanu Kopčiću Ivićevom. Tu u blizini, na obali Bosne, bilo je jedno veliko stablo, stoljetni dud. U hladovini velike krošnje, Makljenovčani bi za trenutak predahnuli, idući pješice makadamskom cestom s nedjeljne mise iz dobojske crkve. Odmorili bi oči na velikoj rijeci i neobičnom mlinu, te nastavili dalje ka Vili. Na kratkom potezu u blizini Ušća, na Bosni je bilo sedam mlinova. Osim Antinog i Tušlinog, s desne strane Bosne, u Pridjelskom polju bila su još dva. Isto tako, na lijevoj obali, uzvodno od ušća, stajala su još dva lađaša posljednjih vlasnika Saliha Skule, Saliha Zajimovića i Smaje Ibrišimovića iz Matuzića i jedan, na čvrstoj zemlji, u Mravićima četvorice vlasnika Sulje,Hasana i saliha Krličevića i njihovog susjeda iz Lepenice . Znala je Bosna nabujati i nadoći do ruba ceste, svatko bi pomislio kako će bujica odnijeti sve mlinove. Sajle su bile jače, ostajali su u životu sve do velike poplave 1965. godine koja je bila katastrofalna - i za mlinove i za ljude. Rijeka je rušila i nosila sve pred sobom, mlinovi su,
kao nesretno polomljene dječje igračke, skončali u pomahnitaloj bujici. Nekoliko ih je obnovljeno nakon poplave, ali svemu će, na kraju, presuditi vrijeme u kome je brašno, bez muke i truda, stizalo iza trgovačkog pulta. Električni mlinovi ostavili su naše lađaše i potočare bez meljaje(žita za mljevenje) da usamljeni i pusti završe u uspomenama.

PUTOVI i MOSTOVI

O putovima i mostovima preko Usore nije ostalo mnogo pisanih tragova. Poznato je da je u blizini Vile, od prvoga do petog stoljeća, postojao rimski vojni logor u kome su, prema sačuvanim fragmentima, boravile dvije kohorte legionara. Rimska oblast se na našim prostorima zvala Ilirikum i bila je podijeljena na Dalmaciju i Panoniju. Logor je bio na pograničnom području te dvije oblasti i do njega je, vjerojatno, dopirala rimska cesta od Salone, koja se spominje na nekoliko mjesta u povijesnim spisima, a građena je u vojne svrhe dolinom rijeke Bosne između 14. i 20. godine poslije Krista. Ta prometnica bila je važna i za kasnije srednjovjekovno doba, ali vremenski raspon od dvije tisuće godina izbrisao je njene tragove. Zapravo, kasnije građene ceste najvjerojatnije su išle trasom drevnih majstora koji su, povezujući sve oblasti ogromnog Imperija, izgradili čudesnu cestovnu mrežu od preko 400.000 km, od čega - 80.000 km kamenom popločanih cesta. Možda su Rimljani gradili i most preko Usore, ali do danas nisu pronađeni arheološki dokazi. Usora i Soli, najsjevernija i jedna od najvažnijih oblasti srednjovjekovne Bosne, s utvrđenim gradovima Tešanj, Glaž, Doboj, Soko, Dobor, Gradačac, Srebrenik, Teočak i Zvornik, morala je imati razvijenu prometnu komunikaciju dolinama rijeka. U rano tursko doba, na sastavku Usore i Bosne, nije bilo mosta - postojala je jedino skela, zapravo - poveći čamac koji je, točno ispod Vile, na ušću, prevozio namjernike na drugu obalu. Oko 500 metara uzvodno, od sredine 15. pa do 17. Stoljeća, postojao je prijelaz, gdje se Usora ljeti dala pregaziti. Kasnije je podignut drveni most. Opis najranijeg „čvrstog prijelaza“ nije nam ostavljen u pisanim dokumentima, pa se samo može nagađati o nekakvoj konstrukciji od brvana, pobodenoj u korito rijeke. Put iz Doboja za Sarajevo i Tešanj vodio je preko Vile, do ovoga drvenog prijelaza i dalje se račvao uzvodno, dolinom Bosne i Usore. Trasa do Tešnja, kao središta nahije i kadiluka, bila je od veće važnosti, nego put lijevom obalom Bosne k Maglaju. H Zapravo, karavan-saraji za Sarajevo išli su srednjovjekovnim putom Drum preko Tešnja, Crnog Vrha i Šehera do Žepča i dalje prema Vranduku i Zenici. Doboj i Maglaj su, u 15. i 16. stoljeću, bili povezani putom desnom obalom Bosne, preko Ševarlija i Trbuka. Tek kasnije, pred kraj turske vladavine, bit će proširen i popravljen zapušteni put lijevom obalom Bosne, od Maglaja do Doboja preko Šija, a u sklopu „modernizacije kolske ceste“ Sarajevo - Brod. Ovdje treba imati na umu da su bosanski putovi toga vremena bili najobičnije konjske staze, namijenjene tek prolazu karavana i tovara na konjima. Nešto više o putnoj mreži iz turskog doba može se sa znati posredno iz opisa pohoda princa Eugena Savojskog na Bosnu i njegova dnevnika koji se čuva u spisima bečkog Ratnog arhiva. Austrijski vojskovođa, dolazeći iz pravca Broda i Kotorskog, utaborio se 15. listopada 1697. godine s velikom svitom od 4000 konjanika, 2500 pješaka i grenadira, topništom od 12 lakših i dva teška topa na ušću Usore. Konjica je, da bi izbjegla paljbu s Gradine, morala dva puta prelaziti Bosnu, a pješadija je zaobišla iza leđa dobojsku tvrđavu, prošavši vjerojatno preko Rudanke, Male Bukovice, Čaira, Prisada i Makljenovca, putem koji kako piše kroničar: ...godinama nije bio u uporabi, presječen sa sedam-osam prokopa, zapušten i u vrlo lošem stanju. Morali smo uklanjati oborena stara stabla i trupe su napredovale s mukom, i nastavlja, ...logor je postavljen na pola sata južnije od Doboja, u jednom zavoju Bosne koji je pokrivao leđa i desno krilo, dok je nekoliko stotina koraka južnije, Usora, koja je dolazila sa zapada, osiguravala lijevo krilo jedinica.

Vidjevši da su opkoljeni, sljedećeg dana osamdesetočlana posada dobojske Gradine, s pet aga nižega ranga, predala se. Austrijanci su, nakon kratkog predaha, nastavili k Maglaju. Put lijevom obalom Bosne (Mravići, Šije, Moševac) bio je u tako lošem stanju da je pješaštvo moralo ići u koloni, jedan po jedan, pa su bili primorani na brzinu ga osposobiti za prolazak topništva i konjskih kola. Nakon što se i posada maglajske tvrđave predala bez borbe, Austrijanci su nastavili pohod k Sarajevu do koga im je trebalo deset dana marširanja. Nakon što su spalili i opljačkali grad, na povratku je Eugen Savojski odlučio napasti i tešanjsku tvrđavu. Jedan odred skrenuo je iz Žepča ka Crnom vrhu, a topništvu koje je već bilo stiglo do Doboja, izdao je zapovijed da se vrati natrag k Tešnju. Put je bio iznimno loš. Radnom bataljunu zapovjeđeno je da ga osposobi kako bi se mogli dovući topovi. Tom prigodom, 500 metara uzvodno od ušća, vjerojatno je napravljen prijelaz za topništvo koje će, 1. studenoga 1697., osvanuti pod tešanjskom tvrđavom. Unatoč opsadi i topovskom granatiranju, Tešanj se nije dao zauzeti. Austrijanci su, u žurbi pred lošim vremenom, odustali od daljnje opsade tvrđave. Trećega studenog- piše princ Savojski u svome rat-nom dnevniku pisanom na francuskom - Journal de la marche en Bosnie marširalo se natrag. Pola sata južnije od Doboja, gdje je bio prijelaz preko Usore, jedinice iz Maglaja i Tešnja su se susrele i nastavile povlačenje k Brodu . Malo je vjerojatno da se taj spomenuti prijelaz, ako se pod tim podrazumijeva bilo kakva konstrukcija mosta, mogao očuvati neokrnjenim. Eugen Savojski palio je i rušio sve, i pred sobom i iza sebe. Turski defteri ne spominju postojanje mosta na Usori, a nema ga ni u izvještajima au-strougarskih špijuna koji su došli izvidjeti teren uoči planirane vojne operacije u Bosni, koncem 18. stoljeća. Najopširniji prijavak, pretvoren čak u knjigu, podnio je zastavnik Božić koji je, 1785. godine, prošao kroz Bosnu, na konju i pješice, 3600 kilometara: Put vodi pomalo nizbrdo, onda zapadnom stranom, pored djelimično obrađenih, djelimično zapuštenih brežuljaka, piše zastavnik Božić napuštajući dobojsku Gradinu na putu k Maglaju i nastavlja: Preko polja za manje od jednog sata stigne se do Usore koja je 50 koraka široka i oko pet stopa duboka. Ovdje se mora poduzeti prelaz. Uzvodno, kod jednog mlina, kad je voda mala ima jedan gaz. Austrijski konzul Josip P. Mitesser prošao je istom trasom 1808. godine na putu k Travniku. Svojim slikovnim prikazom dobojskog i tešanjskog grada, ostavio je iznimno vrijedan dokument iz prošlosti našega kraja. Prolazeći kroz Doboj, austrijski konzul je zapisao: Nedaleko odavde je voda Usora na kojoj nema nikakvih mostova, pa mora da se pregazi ili da se prejaše na konjima. Mitesser je svojim crtežom zemljopisnog položaja Bosne, Usore i Spreče, načeo jednu dvojbu koja do danas nije potpuno razjašnjena. Naime, po jednom ranijem zemljovidu iz 1785. i po njegovom opisu iz 1808. Bosna je tekla “čudnim” tokom. Od ušća Usore, skretala je skroz do obronaka Pridjela, pa potom činila “osmicu” kroz Dobojsko polje, stizala do mjesta na kome je danas katolička crkva, potom tekla pored Čaršije i neposredno ispod Gradine. Njegovi crteži pokazuju različit vodotok Bosne kao svjedočenje njene neukrotivosti; nije ostalo zabilježeno kad je rijeka sebi izabrala ovo postojeće, današnje korito. Na Mitesserevu crtežu ucrtan je put između Bosne i Gradine, koji prati lijevu obalu rijeke i onda se odvaja ka Usori koju prelazi malo iznad njenog ušća.Fra Ivan Frano Jukić je, birajući najkraći put iz Tešnja za Sivšu, 1842. morao zagaziti preko Usore, najvjerojatnije negdje oko Jelaha ili Rosulja, ostavši impresioniran dubinom rijeke i ljepotom prirode: Ostavivši Tešanj, do pola sata hoda, pregazimo rijeku Usoru, koja se jedva i to samo ljeti, gazi!

Oko Usore krasne su ravnine, polja i livade, koja oko nas ostaše, a mi pod mrak dođosmo u Sivšu, ondašnjem katoličkom župniku, kod koga i prenoćimo. Drveni most preko Usore na lokaciji Makljenovac - Karuše podignut je između 1861.-1864. godine kada je građen kolski put Sarajevo-Brod, koji je, kako mu ime govori, bio namijenjen konjskim i volovskim kolima. Kad je veliki vezir Omer-paša Latas krenuo u pohod na pobunjene begove, na bosanskim putovima učinjene su obimnije popravke i rekonstrukcije. Do tada je putna mreža bila u jadnom stanju, putovalo se jedino konjskim stazama, a roba prenosila karavanima i tovarima. U ljetnjem razdoblju karavan je put od Sarajeva do Broda prelazio za 6 do 8 dana, a u zimskom, trebalo mu je skoro duplo više: 10-13 dana. Putopisna rečenica fra Jukića dovoljno govori o kvaliteti putne mreže: Putevi su po Bosni takvi kakvi se sami naprave! Na popravkama putova učinjeno je najviše za vrijeme najpoduzetnijega bosanskog vladara - Topal Osman-paše. U njegovo vrijeme, 1869. godine, donesen je prvi Zakon o drumovima u Bosni i Hercegovini kojim je učinjena kategorizacija putova u državne, zemaljske, sreske i općinske. Propisano je da državne ceste moraju biti široke devet metara, s obvezom plaćanja putarine. Zemaljske ceste bile su širine sedam, sreski putovi pet i pol, a općinski tri metra. Iz bisernice davnih vremena još jedna “putna” zanimljivost: za održavanje putova , uvedena je obveza kuluka za sve muške osobe od 16 do 60 godina starosti da, tijekom pet godina na cestama, besplatno rade 20 do 30 dana. Novi put Sarajevo - Brod, koji je jednim svojim kratkim dijelom prolazio kroz Makljenovac, bio je u kategoriji zemaljske ceste i nakon “modernizacije” natovarenim kolima, bila su potrebna 44 sata za ovu dionicu. Pisana potvrda postojanja mosta preko Usore ostala je zabilježena u jednom putopisu iz 1875. godine. Englez Arthur J. Evans spominje svoj prolazak pokraj Vile i most preko Usore: Predio je ovdje savršeno lijep. Ovdje je drveće mnogo ljepše nego igdje u Bosni, gdje smo dosad bili. Visoke topole i veličanstveni hrastovi ukrašavali su sjenkama obale i smaragdne bare. Svuda oko doline uzdižu se niske, šumovite i talasaste planine, ali, neočekivano, iznad naše staze uzdigla se čudna stijena od najblistavijeg krečnjaka, tako snježno bijela kao mermer sa otoka Para, i to baš na mjestu gdje se Usora uliva u Bosnu.Skrenuvši s glavnoga puta i nastavivši kraj seoskih ograda desnom obalom Usore, Evans spominje da su se odmarali u kavanama - kolibama, koje su imale samo četiri pobodene motke i krov pokriven rogozom ispod koga je, u hladu, pored džezvi,testija fildžana,sjedio kafedžija (gostioničar). Putnici su se sladili kriškama lubenice i pili kafu na klupi ispred kolibe, odnosno daskama postavljenim stopu iznad zemlje. Tragovi stare, grubo popločane ceste ispred Tešnja, podsjetili su Evansa na iskopine rimskih gradova pa se dao u opisivanje mostova i dotrajale putne mreže: Sigurno je da drveni mostovi, poput onog kojeg smo prešli prelazeći Usoru, i svi drugi sa kojima smo se potom susretali u Bosni, sa svojim lukovima i potpornim stubovima, sa njihovim ogradama sličnim rešetkama, neobično podsjećaju na ručni rad iz vremena cara Trajana.
Njemački putopisac Heinrich Renner prošao je ovim krajem nakon izgradnje te magistralne prometnice, 1896. godine: Tamo gdje sada stoji most za cestu iz Broda za Sarajevo, stajale su negda na zaravanku dvije samotne kuće, blizu gdje se na zapad odvaja cesta u kotarski grad Tešanj. Izgradnjom kolskoga puta Sarajevo-Brod, dolinom rijeke Bosne, Tešanj je zaobiđen i počinje stagnirati. Do tada je glavni put uvijek vodio preko Tešnja-Crnog vrha-Novog Šehera i dalje za Zenicu i Sarajevo. Centar tešanjskog kadiluka je 1851. godine imao 9.000 stanovnika. Tu brojku grad Tešanj nije dostigao ni do danas. Gospodin Renner, nije odolio izazovu, sjeo je u poštansku kočiju, ali nije najbolje čuo imena mjesta kraj kojih prolazi: Vrijedno je iz Usore ili iz Doboja vojničkom poštom skrenuti u Tešanj. Dobrom cestom na Turski Malinovac (Makljenovac), Trnovaču (?), kraj nekoliko manjih muhamedovskih sela stiže se onamo. Grad se je Tešanj prilično rasprostro, a ima po popisu stanovnistva od godine 1895.godine 6736 žitelja. Još su se dobro uščuvali opkopi nekadanje stare tvrgjave i ponosito se uzdižu u strmoj klisuri na jugu ruševine starog grada usorskih banova.
Usora je imala još jedan iznimno važan most - željezni. Taj drugi most podignut je 1889. godine. Nalazio se ispod Vile, na Ušću, a bio je sastavni dio uskotračne industrijske željezničke pruge Usora - Pribinić, zvane Usoratalbahn,kojom je gospodarila Bosanska eksploatacija drveta - Bosnische Holzexploitation AG. Kad su istekle koncesije za eksploataciju šuma, pruga je prešla u vlasništvo Zemaljske vlade. Preko toga mosta prelazio je legendarni ćiro. U početku je prevozio hrastovinu s proplanaka Borja planine, a kasnije, kad su proradile tvornice u Tesliću, Destilacija i Borja, teretnim vlakovima krenuli su u svijet i finalni proizvodi: kiseline, drveni ugljen, grede, daske. Putnički vlakovi između Doboja i
Teslića počeli su prometovati tek nakon Drugoga svjetskog rata kada je relacija od Teslića do Doboja uključena u mrežu Jugoslavenskih željeznica i postala pruga za javni promet.

Istodobno, bila je ukinuta dionica od Teslića do Pribinića. Putnički vagoni toga vlaka bili su u kategoriji trećega razreda, s hodnikom po sredini. Kompozicija je bila sastavljena od pet-šest vagona. Vukla ih je parna lokomotiva koja je mogla postići brzinu od oko 30 kilometara na sat. Odmah do parnjače obično su bila prikvačena tzv. poštanska kola za prijevoz pošte, paketa i manjeg tereta. Usorskom prugom su vozile razne lokomotive, od najmanje
Rame, raznih austrijsko-njemačkih Klose modela, pa sve do one američke, proizvedene u Pensilvaniji, u Pitsburgu, na kojoj je, velikim slovima, pisalo UNRRA (United Nations Relief and Rehabilitation Administration). Ta je lokomotiva, u produžetku parnog stroja, imala dodatni tender za drva i ugljen. Desetak tih lokomotiva je Josip Broz Tito dobio preko Ujedinjenih naroda kao dio američke pomoći za obnovu naše zemlje, a dvije su stigle i u ložionicu Usoru negdje oko 1949./50. godine. Nakon polaska s Usore, prvo ćirino zaustavljanje bilo je na Karušama, a onda su slijedile postaje: Tešanjka, Jelah, Unkić, Kalošević, Vrela i Teslić. Trasa pruge imala je ukupnu dužinu 25,7 km. Od željezničkog kolodvora na Usori vodila su dva paralelna kraka tračnica koji su se, nakon ulaznog signala, udaljenog 200-300 metara, u neposrednoj blizini malenog mosta preko kanala Liješanj, razdvajala u dva smjera. Lijevi krak vodio je željeznom mostu preko rijeke Bosne i potom skretao desno, kroz Pridjelsko polje ka Trbuku, Maglaju i dalje prema Sarajevu. Desni krak usorske uskotračne pruge produžavao je u blagom desnom zavoju k Vili. Željezni most preko Usore bio je položen preko rijeke pod uglom od 90 stupnjeva. Konfiguracija suženog terena na ušću ispod Vile zahtijevala je na pruzi izvedbu oštre lijeve krivine, neposredno prije mosta, koja je od strojovođa tražila vrlo usporenu vožnju od pet-šest kilometara, pa su
putnici iz Makljenovca kod mosta ispod Vile, ovisno o smjeru vožnje, komotno mogli ući ili izaći iz vagona.

Izgradnjom pruge normalnog kolosijeka Šamac - Sarajevo 1948. godine, desnom obalom Bosne, ukinut je uskotračni pravac prema Maglaju, ali je ćiro s teretnim vagonima, jedanput ili dvaput dnevno, nastavio prometovati između Usore i Doboja Novog. Tu su dionicu pruge željezničari nazivali pretovarna, pošto je teret s uskotračne usorske pruge u Doboju Novom, morao biti pretovaran u vagone normalnog kolosijeka. Ćiro je radio neumorno sve do 1. travnja 1968., kada je donesena odluka o ukidanju uskotračnih pruga Doboj-Usora-Teslić i Derventa-Doboj, što su svi žitelji dobojskog kraja i Usorske doline doživjeli kao veliki osobni i gospodarski gubitak. Most preko Usore bio je preuzak za prenamjenu u druge svrhe, jer je, u međuvremenu, pokraj njega već bio položen novi betonski most za cestovni promet, tako da je, nakon nekoliko godina, demontiran, završivši u starom željezu. Austrougarski željeznički most preko Bosne imao je više sreće - sačuvan je kao pješački prijelaz za mještane Pridjela i Ševarlija. Izgradnjom gradske toplane u Pridjelskom polju, dobio je potom funkciju nosača toplovoda k Doboju, potvrđujući svojom postojanošću pred bujicama i naraslim godinama kvalitetu projekta i gradnje.Zanimljiva je i sudbina stoljetnog drvenog mosta preko Usore, od Adžagušine kuće prema Karušama. Obnavljan je nekoliko puta, prolazeći sa svojim putnicima, kao u vremeplovu, kroz tursko i austrougarsko doba, Prvi svjetski rat i Kraljevinu Jugoslaviju, da bi, u Drugome svjetskom ratu, ozbiljno nastradao i jedva prenio socijalizam do druge obale. Tijekom ratnih godina čuvali su ga Nijemci kao objekat od najvažnijeg značaja. Oni su, također, obnovili dotrajale direke i grede, te proširili i dogradili platformu za prolazak tenkova i kamiona s naoružanjem i vojnom opremom. Za vrijeme povlačenja, 1945. minirali su most koji je dočekao kraj rata porušenih lukova. Posljednji dan u životu toga mosta ostao je u pamćenju po samome tom dramatičnom činu, ali i po neobičnom upozorenju mještanima. Jedan je njemački časnik posjetio sve kuće u blizini, obavijestio ukućane o planiranoj eksploziji i zatražio da se svi sklone na sigurno. Savjetovao im je da otvore prozore na kući da im od detonacije ne popucaju stakla. Tako se, po tome njemačkom kodeksu ratovanja, stvarno i dogodilo - kuće i civili nisu stradali, jedino most nije dočekao kraj rata. Miniranje je presjeklo komunikaciju s drugom obalom. Drugog prijelaza nije bilo, a kako je ta lokacija i nadalje bila najpogodnija veza između sjeverne i srednje Bosne, partizani su odmah krenuli u popravku mosta. Odustalo se od njegove dotadašnje visine, prijelaz je spušten do vode. Iskorišteni su sačuvani i već pobodeni direci i šipovi koji nisu stradali prilikom miniranja, i drvena platforma je položena na dva metra iznad površine vode. Improvizacija je potrajala tri-četiri godine, sve dok tom stoljetnom prijelazu preko Usore nije odzvonilo.
Sudbina drvenog mosta bila je zapečaćena planiranom novom makadamskom cestom Sarajevo-Doboj-Bosanski Brod koja je, početkom pedesetih, zaobišla stari put preko Vile. Nova trasa položena je od Karuša prema Ušću, gdje je, 1948.-49., na sastavku Usore i Bosne, izgrađen novi most. Taj betonski objekt, slavljen kao simbol progresa i socijalističke izgradnje, projektirao je neki ruski inženjer. Ime mu se zaboravilo, ali ostala je upamćena njegova prelijepa kćerka Lidija, koja će ubrzo, nakon što je most pušten u promet, sa svojom ljepotom pobjeći u Ameriku. Kamene stope staroga prijelaza kod Adžagušinog mlina, bile su vidljive još nekoliko godina, onda je narod, gradeći kuće, raznio ostatke kamena, a voda je odnijela drvenu građu. Zanimljivost toga lokaliteta potvrdit će se nekoliko desetljeća kasnije, u miru, a nažalost i u ratu. Recimo ponešto prvo o vedrijoj inačici. Doboj je, tijekom ljetnjih mjeseci,
bio bez bazena i pravoga kupališta. Na tome istom mjestu, početkom osamdesetih, iz općinske blagajne bit će izgrađena mala betonska brana, koja je, na radost kupača, podigla vodostaj Usore za desetak centimetara. Najljepše mjesto za kupanje bilo je baš kod te brane ili malo uzvodno, kod igrališta. Betonska konstrukcija, međutim, nije mogla ukrotiti Usoru. Izdržala je tek jednu sezonu. Nadošla voda sljedećeg proljeća pokazala je svoju snagu bez po muke prošavši baš kroz sredinu brane. Dogodilo se isto kao i s ostacima mosta: betonski kostur brane bio je vidljiv još nekoliko godina, podsjećajući sve one koji planiraju ukrotiti rijeku da moraju biti oprezniji u proračunu. Sljedećih godina stigli su ekonomski problemi, pa je urbanistički nacrt kupališta i projekt sustava nekoliko mini-brana od ušća do Pijeska ostao neostvarena želja.Na tome istom mjestu, jedan suludi pukovnik, imenom Slavko Lisica, opijen jednako rakijom kao i svojom egoističnom ratnom i nacionalističkom “veličinom”, izdao je u ožujku 1993. zapovijed da se podigne pontonski most za prijelaz tenkova za napad na Doboj Jug. Na putu za Karuše, agresora su dočekali i zaustavili hrabri mladići koji su branili svoje ognjište. Groblje tenkova danas je spomenički kompleks u slavu obrane slobode. Novi betonski most preko Usore ispravio je trasu magistralnog pravca. Zaobišavši Makljenovac, skratio je za čitav kilometar put Sarajevo-Doboj-Bosanski Brod. Međutim, ruski projektant je, u štednji materijala, napravio pogrešku. Most je bio vrlo uzak i položen u pravom kutu preko rijeke pa se na njega, iz oba pravca, ulazilo u oštrom zavoju. Kada je kasnije ta makadamska cesta asfaltirana i kada su porasle brzine vozila u prometu, taj novi most preko Usore postat će najcrnja prometna točka u Bosni i Hercegovini. Izravni sudari i prevrtanja odnijeli su desetke ljudskih života. Sredinom osamdesetih, opasna krivina će, napokon, biti ispravljena. Novi most je podignut još bliže sastavcima dvaju rijeka. Miniran je i srušen u proljeće 1992. i ponovno podignut i obnovljen nakon rata, 1995. godine. Njime se putnici služe i danas ne misleći
o prošlosti Usore dugoj puna dva milenija; skloni su zaboravljanju patnje i muke, ratova i stradanja. Vrijeme nam, ipak, ostavlja svoju usputnu podsjetnicu. Na obali, dvadesetak metara ispred mosta gdje je nekad bio poboden prometni znak opasnosti - trokut s crnom točkom, danas je, kao u nekoj asocijativno-ciničnoj slučajnosti, poboden ćirilično-latinični natpis na kome piše: Republika Srpska. Plavi znak Ťentitetske obavijesti“ kazuje da tu počinje nevidljiva granica dioba. J Usora se na tu granicu puno ne obzire. Za nju na tome mjestu, kako je uvijek bilo i kako će uvijek biti, počinje druženje s Bosnom. Ljudska prolaznost misli da je vječna, a ostaje nenaučena:Vrijeme gradi - vrijeme razgrađuje!

O MAKLJENOVCU ( ukratko)

Makljenovac ima svoje duboke povijesne korijene, i po arheološkim nalazima pripada redu najstarijih ljudskih obitavališta u Bosni i Hercegovini. Prvi put se, pisanim tragom, spominje u Popisu Bosanskoga sandžaka 1604. godine, ali dosta indikacija upućuje na zaključak da je mjesto s tim imenom postojalo i u srednjemu vijeku. Ime je dobilo, kako kazuje legenda, po vodi koja je u vrijeme naseljenja tekla ispod velikoga makljen-drveta. Prema popisu stanovnika što ga je 1768. godine načinio fra Marijan Bogdanović za svojega biskupskog posjeta Župi Kuzmadanje (Komušina), Makljenovac je imao 237 žitelja. Danas, nakon četvrt milenija, broj stanovnika još je manji. Posljednji rat 1992. - 1995. doveo je do demografske kataklizme, ostavivši iza sebe žrtve, pustoš i ogromnu materijalnu štetu. Makljenovčani su obnovili kuće, ali povratak na rodno ognjište još nije osiguran. Daytonski sporazum zaustavio je rat, no nije donio pravedan mir. Podijelio je Makljenovac umjetnom, neprirodnom granicom na dva dijela. Srećom, još nije ugasla nada da će uskoro, planiranom autocestom koja će povezivati srednju Europu s Jadranom i koja će prolaziti kroz ovo mjesto, stići promišljena i dalekosežna projekcija revitalizacije. Makljenovac se želi vratiti iz svoje bogate prošlosti, u sigurniju i bolju budućnost.

MIRKO JELEČ

Dobojlija Mirko Jeleč živi u Kanadi: Piše za svoju dušu. Zaplovio je u novinarstvo jos iz gimnazijskih klupa. Prvo, u skolskom listu “Koraci”, a potom na lokalnom radiju. Vodio je i uredjivao “POPLIT”, u ono vrijeme najslusaniju i najpopularniju emisiju Radio-Doboja. Nakon zavrsene knjizevnosti na Pedagoskoj akademiji, ostao je u toj radio-stanici. Tri godine kasnije, 1981., sa mjesta urednika informativno-politicke redakcije, postaje dopisnik Radio-Sarajeva i nastavlja stopama njegovih prethodnika Adila Galijasevica i Pavla Stanisica. Posljednji izvjestaj objavio je dan prije pocetka rata i blokade veza…
O Mirko Jelec je dobitnik nagrade Udruzenja novinara Doboj “Najbolji novinar za 1986. godinu”, te Druge nagrade za programska ostvarenja Radio-Sarajeva: “Dezurni mikrofon” i reportaza o ljudima dobojskog kraja. Kao jedan od najagilnijih dopisnika, cesto je bio pozivan u Sarajevo da uredjuje i vodi centralne informativne emisije. Zahvaljujuci njegovoj visokoj produktivnosti, dobojska regija bila je po informativnom prostoru medju najzastupljenijim na talasima Prvog i Drugog programa be-ha radija. Autor je više publicistuičkih radova,a iskazao se i u pisanju knjiga među kojima je knjiga o Makljenovcu naišla na veliki odjek.



Priredio sa ispravkama i fotoilustracijama
Miralem BEGIĆ

Untitled Document
Prilog novijoj povjesti

BITKA ZA MRAVIĆE SE MORA PAMTITI I UVAŽAVATI

Malo je,na žalost napisano o dešavanjima avgustvovskih dana 1993.godine koja su se odvijala u zoni odgovornosti V bataljona '203-će,odn. 373 Slavne brdske brigade ARBiH 'Doboj-Bosna'na lokalitetima Mravićkih polja na lijevoj obali rijeke Bosne.Sva sreća pa još postoje živi svjedoci, neposredni i odgovorni akteri tih dešavanja koji itekako nose živa sjećanja svega onoga što se tih dana dešavalo.Među njima je jedini komandant pomenutog bataljona,penzioner Selim Škiljo iz Mravića koji se itekako,do u tančine sjeća svih dešavanja.On kaže da je tokom noći 20.avgusta 1993.godine,deset dana nakon izvedene planirane akcije snaga ARBiH uslijedio pokušaj odmazde srpskih jedinica na zonu odgovornosti V bataljona, jer su borci ARBiH primjetili pojačana neprijateljska osmatranja. Oko pola šest ujutro od prve čete stigala je vijest da se počelo ispred njihovih položaja nešto dešavati,jer je primjećeno približavanje neprijateljske vojske na naše rovove.Počelo se dobacivanjem ručnih bombi jednih prema drugima.Da ne bi bilo ljudskih žrtava,ztražio sam povlačenje sa pet spornih rovova(njih su ionako držali pripadnici HVO). Nisam direktno mogao komandovati njima i baš na tom dijelu nam se to desilo.Povukli smo se na bankine magistralnog puta M-17 zaključno sa brojem 12 rova desno,kako bi izbjegli mogući ulazak neprijatelja iza leđa Treće čete.Držali smo ih na distanci,a na drugoj strani smo pojačali snage na Gradini. Naše izviđače smo poslali na Debelo brdo radi boljeg praćenja neprijateljskog pomjeranja.Ustanoviće se da su oni tokom noći valjda čamcem ili preplivavanjem postavili uže od obale do obale,pa nam je dojavljeno da su na dva dijela r.Bosne počeli prelaziti na našu stranu.Dotur MTS-a je išao na tom dijelu(dio zv.Ada).Taj dio je bio pokriven našom artiljerijom sa Debelog brda,tako da smo ih zaustavili na našoj liniji,bukvalno na četiri naša napuštena rova.Bez obzira na naše snage i njihovu spremnost da sve to razriješimo u roku od jednog sata,nisam to dozvolio,jer bi se odvijao scenario prsa u prsa.U međuvremenu sam mobilisao svoja dva interventna voda .Borci su od mene zahtjevali da im se približe i da ih 'odsjeku' i stave u okruženje,ali u tim slučajevima,kada se borci bore za svoj život,sigurno bi bilo žrtava.Ta drama iščekivanja i neizvjesnosti je trajala čitav dan.Slušali smo ih na vezi,a nama su se nudila pojačanja drugih jedinica koje su nam pristizale. U ovakvim slučajevima po dubini teritorije i iza linija naše odbrane i obrnuto međusobno su dejstovale artiljerije,pa je silazeći bliže našim linijama u rejonu Japaga ranjen Alija Ogrić komandant susjednog interventnog voda,jedan od ranjenih naših boraca,a njih je bilo 24 što teže,što lakše u ovoj bici.Na žalost,Redžo Jupić zvani Ije,prije svega bi se moglo reći da je zbog svoje hrabrosti i neodgovornosti prema sebi(dobacivao se sa neprijateljem bombama) smrtno ranjen kod austrougarskog spomenika koji se nalazi na l.obali r.Bosne neposredno u blizini današnjeg mosta na ovoj rijeci. S obzirom da je cijela ova drama trajala naveče sve do 21 sat,neprijateljske snage su se pokušavale povlačiti preko r.Bosne cijelog dana,pa smo ih osujećivali u toj namjeri nanoseći im ogromne gubitke.Saznali smo da su u pitanju bile specijalne banjalučko-prijedorske i prnjavorske snage koje su uskakale na mnogim ratištima,ali nisu očekivali da će ih dočekati ovakav naš otpor,jer smo ih cijeli dan faktički blokirali.Na njihovoj radio vezi koju smo presretali saznali smo da su imali naređenje da se ujutro do osam sati moraju povući preko rijeke na svoje početne položaje,ali im to mi nismo dozvoljavali.Kasnije su dobili naređenje da se zadrže na poziciji na kojoj jesu,ali sa Mravićke gradine smo ih imali na nišanima. Mi smo imali u jednom trenutku dva borca o kojima ništa nismo znali, Ahmeta Hopića i Fikreta Škilju koji su se iz prvobitnih rovova povukli i kao da su u zemlju propali.Nismo paničili,mada nas je pritiskala neizvjesnost jesu li poginuli,ranjeni ili su zarobljeni.Sve do samog mraka nismo znali za njih.Ležali su u travi u kući u kojoj su bili neprijateljski vojnici.Preko njih je prošla kiša metaka,ali su se,eto na sreću sretno vratili.Nije mi jasan komandant neprijateljskih snaga koji je mogao tako suludo organizovati akciju.Ako je iole bio vojno lice-oficir,morao je znati da je naša linija odbrane dobro učvršćena i da imamo takve , artiljerijom pokrivene kote sa kojih smo kontrolisali ovaj dio rijeke Bosne i uz nju ravnice.Te dvije sedmice avgusta 1993.godine bile su možda presudni momenti za dalji tok rata,jer je neprijatelj shvatio da na ovom prostoru nema šale i da neće imati uspjeha.Zato ova bitka ima svoj povjesni značaj,a na nama-njenim sudionicima (učesnicima) bitke je da je do u detalje istražimo,da joj posvetimo okrugle stolove,da se o njoj više zapisuje,da se eventualno ekranizira(snimi film),jer su to za MZ Mraviće i za ovaj rejon koji je bio pod kontrolom snaga ARBiH zaista bili presudni momenti.Motiv i elan naših boraca je bio nevjerovatan.U početku je to bio strah,a kasnije je strah iznjedrio naše herojstvo.Na žalost više se danas govori o bitkama iz II Sv.rata, a vrlo malo o našim bitkama,o našim herojima.Sačuvali smo svoju domovinu,a svi zaboravljaju kada i kako se to dešavalo“,kazao nam je komandant V bataljona Dobojske Slavne mtbr“Doboj-Bosna“,odnosno „373 istoimene brigade Selim Škiljo-penzioner iz Mravića,jedini živi komandant jedne jedinice ARBiH iz ovog sela .
Untitled Document

Ne zaboraviti 12 juli 1992 !

12 jula 2011 navršava se 19 godina od stradanja Bošnjka Čivčija i Doboja iz logora Perčin disko u tzv. "živom štitu" .

U utorak 12.07.2011 godine navršava se 19 godina od najtužnijeg dana za Bukovičke Čivčije. Naime tog 12.jula 1992 godine Vojska Republike Srpske je nakon napada jedinica Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine na Putnikovo Brdo i grad Doboj iz logora Perčin disko izvela logoraše i postavila ,,živi žtit,, kako bi onemogućila dalje napredovanje TOBiH.
Tom prilikom od ukupno 360 logoraša logora 'Perčin disko' u živi zid je natjerano 50-tak do pasa golih logoraša, većinom Bošnjaka iz Bukovičkih Čivčija, od kojih su poginula ukupno 24. Samo jedan je poginuo od metka pripadnika TO Doboj a ostale pobio agresor. Dobojske patriote nisu mogle pucati u svoje zarobljene sugrađane, iznenađeni bili su nakratko zastali a onda je naređeno povlačenje.

Poginula su među logorašima 3 brata Omerčića (Arif, Hasko i Meho) te 2 brata Mujanovića (Halid i Meho, sinovi Mujini), zatim otac i sin (poznati harmonikaš Hamidović Ramiz i sin mu Safet), još jedan otac i sin, takstista Ahmić Ešef i njegov 18-gogodišnji sin, svi iz Bukovačkih Čivčija. Ukupno 14 Čivčijanaca je tog dana ubijeno u živom štitu.

Za zločin počinjen 12 jula 1993 godine nad mještanima B.Čivčija Sud BiH je nepravomoćno osudio Predraga Kujundžića na 22 godine zatvora koja je kasnije preinačena u 17 godina.

-------------------------------------------------

Povodom obilježavanja sjećanja na 12 juli 1992 g i stradanje Čivčijana u ,,živom štitu" Savjet MZ B. Čivčije i džematski odbor B Čivčije organizuju sljedeći program:

* 09.07.2011 (subota ) - XI Memorijalni turnir u malom fudbalu , početak u 14 sati poligon B Čivčije

* 12.07.2011 (utorak) - Posjeta mezarju u Matuzićima (Općina Doboj jug) - organiziran besplatan prevoz iz Čivčija sa polaskom u 10.30 sati.

* 16.07.2011 (subota) - Mevlud šehidima Čivčija u Čivčijskoj džamiji sa početkom u 13 sati (nakon podne namaza)

 

Untitled Document

Priredio:Miralem Begić, novinar Oslobođenja

SREBRENICA,OPOMENA ČOVJEČANSTVU

O genocidu:

Kao necivilizaciojska pojava,genocid je izuzetno složen proces.Smišljen je u fašističkim, luđačkim glavama.Genocid ima sljed radnji, svoj početak, struktuisani tok, koji ima svoje faze, svoj kraj, koji se najčešće završava nečijom intervencijom,najčešće na poziv glasa razuma i svjetske javnosti za zaustavljanje genocida ,upliće se,dakle neko jači i zaustavlja zlo.Genocidnim procesom se "upravlja, on je organizovan i manje više kordinisan... genocidna djela veoma brzo prelaze u rutinu... genocid dobija ubrzanje poput točka zamajca... čim prođe prva faza, točak se okreće sve brže i brže dok ne postigne maksimalnu brzinu i nastavi da se nesmetano okreće"...
Izvršenje genocida podrazumijeva veći broj učesnika, podjelu poslova, odsustvo pisanih odluka, šifriran jezik i zavjeru ćutanja: "Što su zločini teži, njihovi počinioci se sve više drže zajedno".
Ideologija ima presudan značaj za pojavu genocida. Ona povezuje rasne ideje i oblike radikalnog nacionalizma koji doprinose stvaranju ekstremne klime; obilježavaju grupe i kategorije koje su meta genocida; daju legitimitet i nalaze opravdanje dok je genocid u toku, a njegovim počiniocima prenose orijentaciju, namjere i svrhe.
U toku genocida, žrtve postaju sve ranjivije i nezaštićenije. Mogućnosti da se odupru uništenju ne postoje. Zato su svi koji su proučavali genocid kao pojavu, saglasni u sljedećem: "Da se u procesu proučavanja, procenjivanja i donošenja suda o genocidu, ne bi izgubila neka važna nit, čini se da je najbolje da se sudbina žrtava, kao bitan orijentir, nikako ne gubi iz vida",jer ako se zatru tragovi,kao da se ništa nije ni dogodilo". Sa svim svojim karakteristikama, masakr(pokolji i stravične likvidacije bošnjaka-muslimana) se uklapaju u etiologiju i genezu klasičnog genocida. U Bosni i Hercegovini nad muslimanima je kroz povjest bilo više od deset genocida.Najstrašniji je svakako onaj koji se dogodio u julu 1995.godine u Srebrenici,mada su i druga bosanskohercegovačka mjesta u kojima su živjeli muslimani preživljavali sličnu sudbinu Srebrenice(Prijedor, Kozarac, Vlasenica, Doboj itd). Kao takav, genocid baca novo svjetlo na karakter krize jugoslovenske države osamdesetih godina prošlog vijeka,ide direktno na adresu srpskom partijskom rukovodstvu,jer je pred cijelim svijetom bila vrlo uočljiva pojava "nemilosrdne elite" i uspon vođe. Ideologija srpskog etničkog nacionalizma je bila glavni generator ratova.

Šta kažu stručnjaci?

Žan - Rene Ruez , koji je kao glavni istražitelj za Srebrenicu, ovom gradiću posvetio šest godina života i istraživanja kaže: "Srebrenica je zaista sasvim posebna. Istrijebiti toliku masu ljudi za četiri dana, organizovano i sistematski, to je posebna priča. Ukoliko i nije bilo genocidnog instinkta prije toga, postojao je tada. Da je rat nastavljen sa takvim ljudima, koji su imali moć da rade što su radili, ne želim ni da pomislim šta bi moglo da se desi. Zamjenili bi autobuse vozovima, a male pogone smrti betonskim fabrikama. Sam bog zna šta bi bilo i dokle bi se to raširilo.. Bilo je to i suviše organizovano, čak i ako nije unaprijed promišljeno, nažalost to je vrhunac etničkog čišćenja započetog 1992. godine, sa onim što se desilo u Srebrenici, oni koji su to uradili 1995. godine, pružili su opravdanje za sve optužbe o genocidnim instinktima 1992. godine. Zato je ono što su uradili u Srebrenici upravo to..tipičan genocid", rekao je ovaj istražitelj.

Tekst holandskog istraživača o genocidu Tima Zvana pokazuje da je genocid uvek strategija, da se uvek planira unapred.Za Srbiju iz koje je sve to i planirano,a koja nije slučajno skrivala najtraženije planetarne zločince pogubno je to što se niko nije pobunio i te kobne 1995.godine i prije šesnaest proteklih godina i što još uvijek nema iskrenog priznanja i stida na državnom nivou ili u srpskoj eliti.Time se pokušava relativizirati i zamagliti suština srpskog ratnog projekta. Relativizacija i amnezija je strateški osmišljena i promovisana od strane beogradske, ne samo intelektualne, elite koja paralelnim vezama sa genocidnom tvorevinom , Republčikom srpskom čiji su stubovi zabodeni i masovne grobnice po Bosni i Hercegovini direktno koči civilizacijski napredak Bosne,dajući potporu krvnicima,jer se izgleda još nisu odrekli velikosrpskog hegemonizma.Normalni ljudi,prije svega građani Bosne i Hercegovine i dalje žive u okruženju onih koji su osmislili i kreirali zločinačku politiku. I dalje se osećaju spokojnim i moćnim, štaviše drže monopol i nad Srbijom i nad Republikom sprskom,prije svega nad medijima,što je vrlo pogubno. I dalje šire laži, i dalje zamagljuju istinu. Jer, samo se tako ne dovodi u pitanje njihova odgovornost.I pomislite:kao takvi, oni su kooperativni i partneri su Evropi koja im daje šansu za sticanje statusa zemlje kandidata za ulazak u Evropsku uniku.Koja katarza?

Oni su danas svjedoci odbrane zločinaca Radovamn Karadžića,Ratka Mladića,bili su svjedoci odbrane Slobodana Miloševića pred Haškim tribunalom. Oni te monstrume brane istom onom argumentacijom kojom je rat započet. Medjutim, njihovo prisutvo u Haškoj sudnici razotkriva da su bili glavni stožer jednog zločinačkog projekta. Ideologija koja stoji iza genocida postepeno se ogoljuje pred Haškim sudom i pritiska javnost,prije svega istočno od Drine, sprečava ga da podigne glavu, da se pobuni. Zavjera ćutanja koju je nametnula srpska elita kolektivizuje odgovornost Srba. Svaki pokušaj da se otvori pitanje odgovornosti završava se relativizacijom

Sama pomisao na masovna ubijanja i likvidacije ne mogu čovjeka ostaviti ravnodušnim. Srebrenica je više od tragedije. Ona je nešto strašno što se dogodilo.Zanimljivo je da iz centrale iz koje je planiran genocid nema kajanja niti zvanične isprike.Ipak se iz Srbije čuje glas razuma od malih intelektualnih skupina predvođenih "Majkama u crno"(žene koje su izgubile sinove u ratu na YU prostorima za kojima i danas tragaju ili Fonda za humanitarno pravo Srbije na čelu sa Natašom Kandić ) koji javno govore:"Ako nas ni genocid u Srebrenici nagna da razmišljamo i da se kajemo, ako nama opet ovlada ravnodušnost i iz nas provaljuje samo bes, naša će budućnost biti prokleto mehanička, lišena ljudskosti u svom bogatstvu njenog značenja i smisla. Mi se danas delimo na bahate kojih se to ne tiče i uplašene da nam se to ne dogodi. Gde je tu nacionalni interes? Šta to kratkoročno i dugoročno znači? Ko i gde to, nakon svega, danas formuliše ova pitanja?,otvoreno poručuju srbijanskoj javnosti. Glas preživjelih Srebrenice,glas osakaćenih i glas nejači(uplakanih majki,sestara,djece) popručuju: "Nemojte pristajati na zavjeru ćutanja.U pomami i pohlepi koja je vladala(a na žalost u svijetu još vlada) svaki gestovi osude genocida su nada za bolje sutra,nada da se nikada više ne dešavaju ovakve stvari.."

Srebrenica danas

To je opština sa petstoosamdesetdva kvadratna kilometra.Na njoj je živjelo tridesetsedam hiljada ljudi od kojih su više od dvije trećine bili Bošnjaci-muslimani.Danas na čitavoj opštini živi jedva jedna trećina prijeratnog broja stanovnika.Demografska struktura je totalno promjenjena,jer su srbi danas većinski narod i brojčano dominiraju.Od prijeratnih jedanaest hiljada učenika,danas nastavu pohađa svega hiljadu.Tragično je da se iz godine u godinu taj broj samnjuje.Sakib Smajlović,direktor lokalnog radija- Radijo Srebrenice kaže da je svega tridesetpetoro prvačića upisano za sljedeću školsku 2011/2012 godinu.Mnogi nastavnici će ostati bez posla,jer nemaju kome biti nastavnici u srebrenici. Ćamil Duraković,zamjenik načelnika opštine Srebrenica smatra da aktuelne bh vlasti i svijet u cjelini ne čine dovoljno napore da se ovoj opštini pomogne.Trebaju nova zapošljavanja,a njih nema bez ulaganja u industrijsku proizvodnju i infratsrukturu.U Srebrenici su četiri industrijske zone u ratu potpuno uništene,a opština je u ratu ostala bez muških glava,naravno vrijednih i stručnih kadrova iz reda Bošnjaka-muslimana koji su pobijeni u julu 1995.godine.Danas je u Srebrenici teško biti musliman-vjernik,jer ste izloženi raznim vidovima iskušenja i provokacija", kazao je Duraković.

Tesko je čak i poslije šesnaest godina racionalno prihvatiti činjenice koje su se desile u Srebrenici. Možda čak i teže. Ali je svakako proteklo vrijeme dovoljna distanca da se o Srebrenici razmišlja u mnogo širem kontekstu. Srebrenica je paradigma rata na Balkanu krajem XX vijeka, odnosno genocida i genocidne politike koja je na dugi rok uništila društveno tkivo Balkana i dovela u pitanje osnovne vrijednosti na kojima savremena Evropa počiva.I Evropa, koja je na neki način zbog svog nečinjenja saučesnik zločina u Bosni, danas na sasvim novi način promišlja Srebrenicu kao simbol. Najviše zbog sebe i svojih vrednosti.Ohraqbruje činjenica da je prijateljska ruka Turske i drugih Islamskih zemalja čvrsto prigrlila muslimane u BiH u želji da im se pomogne, jer poruke Ankare ulijevaju snagu da Bosna nikada više neće biti sama i prepuštena zlim silama. Zato nije neobično što se šesnaestoj godišnjici pridaje toliki značaj. Ona pada u vrijeme kada Evropa inače prolazi kroz svojevrsno preispitivanje ili bolje rečeno redifinisanje vlastitih vrijednosti.

Srebrenica je postala simbol svih Bošnjaka svijeta, simbol svih potlačenih, napadnutih i obespravljenih. Njeno ime neminovno podsjeća da zlo u svijetu nije slomljeno i da iza Hitlera ima hiljade drugih zločinaca širom svijeta. Svi narodi svijeta imaju neke svoje simbole, neka znamenja koja ih kroz historiju podsjećaju i drže budnim. Svaki pojedinac i svaki narod u sebi nosi neki događaj, mjesto ili vrijeme koji ga podsjećaju na prošlost i drže spremnim za budućnost. Svim muslimanima svijeta Mekka je simbol jedinstva, zajedništva, Islama i Poslanika. Jevrejima je Jerusalim simbol Judaizma, a kršćanima Nazaret predstavlja ishodište i uskrsnuće Isusovo. Rim je centar katoličanstva, a Carigrad je nekada simbolizirao pravoslavlje. Amerika ima Kip slobode, Kina Kineski zid, Francuska Ajfelov toranj itd. Kosovska bitka je simbol poraza Srba, bitka kod Vaterloa je označila poraz Napoleona, Hitler je slomljen u Berlinu, Hirošima i Nagasaki su simboli japanskog stradanja od strane Amerike, Aušvic simbolizira holokaust Jevreja... Svaki od ovih simbola samim pomenom budi milione ljudi, podsjeća ih na prošlost i priprema za budućnost. Njemci su padom Berlina naučili da nikad više ne smiju ponoviti Hitlerov put, Jevrejima je Aušvic pokazao da se moraju brinuti sami o sebi, jer će u protivnom uvijek biti Hitlera(množina), koji će htjeti da ih iskorijene, Evropljani su kod Vaterloa vidjeli da niko nije nepobjediv, a Srbi su na Kosovu pomislili da su porazili Turke. Prema tome, svaki narod ima neko znamenje ili simbol koji će ga podsjećati na prošlost i pripremati za budućnost,ima nešto što mu ne dozvoljava da zaboravi i da mu se ponovi historija. Srebrenica je postala najveći simbol stradanja Bošnjaka, simbol koji će ih uvijek podsjećati na zločine, zločince i genocid i koji će ih držati budne i na oprezu. Bošnjaci su često zbog zaborava ponavljali historiju i trpili zločine i genocide drugih. To se više ne smije ponoviti. Ne zaboravimo Srebrenicu !!"Ne ponovilo se nikada i nikome više."

Krajem XX i početkom XXI stoljeća sve su prisutniji mnogobrojni i raznovrsni historijski falsifikati, iz političkih i ideoloških razloga, kojima se iznose neistinite činjenice o događanjima i događajima, kojima se oni tumače, bez oslonca na dokumentacionu i arhivsku građu, i konstruišu političke istine primjerene aktuelnim okolnostima. Nažalost, na sceni je prisutna najbezočnija zloupotreba nauke od strane naučnika bez moralnog lika i odgovornosti, kao i od kvazi naučnika - istraživača. To je posebno svojstveno velikosrpskim intelektualcima i političarima, koji grade i formiraju osnove za ideologiju, politiku i praksu zločinâ.

O tome prof. dr. SMAIL ČEKIĆ piše:" Očigledno je na djelu zločin genocida, od čijeg je amnestiranja "neposredno uslovljena budućnost srpskog naroda i njegov ljudski lik u svetu", koga je osmislio i razvio akademik Dobrica Ćosić, koristeći se lažima, falsifikatima i obmanama, kako bi opravdao izvršene zločine, a posebno osvajački rat protiv Bosne, te poricao genocid nad Bošnjacima, što je, prema mišljenju najpoznatijih i najpriznatijih naučnih autoriteta o holokaustu i genocidu u svijetu, ustvari posljednja faza genocida".
Srpski nacionalisti, pod vođstvom Dobrice Ćosića, i dalje istrajavaju na ostvarivanju i sprovođenju srpskog velikodržavnog projekta, uvjereni da će, u promijenjenim međunarodnim okolnostima, ostvariti nacistički i genocidni plan - ujedinjenje svih "srpskih" zemalja ("zaokruživanje svih srpskih zemalja") i srpskog naroda ("ujedinjenje Srpstva"), odnosno formiranja jedinstvene srpske države - Velike Srbije. U tom procesu ostvarivanja aktivnosti koriste se političke metode i sredstva djelovanja primjerene novonastalim okolnostima (uslovima). U okviru navedenog procesa naglašeno se, pod uticajem velikosrpske ideologije i politike, koristi i nauka . Nju jednim imenom možemo označiti kao službena nauka(najčešće dolazi od Srpske akademije nauka i umjestnosti-SANU), koja ima zadatak da obezbijedi "argumente" kojima dokazuje svoje teze o potrebi izgrađivanja, konstruisanja i formiranja jedinstvene velikosrpske države.

U tom smislu naročito se koristi historija, kao nauka i naučne discipline, u kojoj se pojavljuje sve više tzv. historičara sa "novim" argumentima kojima dokazuju i objašnjavaju prethodnu tezu. S ciljem prikrivanja osvajačkog, agresivnog rata protiv Republike Bosne i Hercegovine i zločinačke namjere i genocidnog plana o istrebljenju Bošnjaka, srpski nacionalisti obmanjuju domaću i međunarodnu javnost svojim lažnim epsko-mitskim tezama o Bosni i Hercegovini kao "srpskoj zemlji" (- dijelu "srpskog prostora"), u kojoj "vekovima kao većinsko stanovništvo" žive pravoslavni Srbi, - da su "muslimansko stanovništvo Srbi islamske veroispovesti" ("islamski Srbi", "muhamedanski Srbi"); - da je četnički pokret Draže Mihailovića antifašistički; - da su za raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije krive tzv. secesionističke republike i Vatikansko-njemačko-američka zavjera protiv Srba; - da je u Republici Bosni i Hercegovini vođen građanski rat, unutrašnji sukob između tri strane, a ne zločin protiv mira, odnosno klasična oružana agresija (međunarodni oružani sukob) Srbije i Crne Gore/Savezne Republike Jugoslavije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, te, umjesto genocida, koriste pojam i termin "etničko čišćenje", u kome su sve tri strane (podjednako) vršile zločine, pri čemu jedni negiraju postojanje srpskog velikodržavnog projekta, a drugi mu negiraju odredbu fašističkog i zločinačkog karaktera.To Bosanci i Hercegovci moraju uvijek imati na umu,to mora znati i svjetska javnost.U protivnom,dešavaće se iste stvari,samo je onda pitanje:Kada i kojim obimom.BiH očekuje pozitivan ishod sa suđenja ratnim zločincima,ali se pita:Hoće li i njihovi ideolozi odgovarati i hoće li se konačno karakter rata u BiH odrediti samo jednom istinom,a ona se zove Agresija na Bosnu i Hercegovinu.




Untitled Document

25 NOVEMBAR - DAN DRŽAVNOSTI BiH

jedini živi učesnik NOR-a Husein Huska Mujaković,u društvu sa bivšim načelnikom Izudinom Aličićem i predsjedavajućim OV dr sci mr Hasanom ŠkiljomU savremenoj državno-pravnoj historiji Bosne i Hercegovine, 25. Novembar obilježava se kao Dan Bosanske državnosti. Toga dana je 1943. godine u Mrkonjić-gradu (Varcar Vakuf), na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a obnovljena državnost Bosne i Hercegovine. Četiri dana kasnije, 29. novembra, u Jajcu , na Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je voljom njenih političkih predstavnika ušla u sastav Demokratske Federativne Jugoslavije , kao jedna od šest njenih federalnih jedinica.
Taj historijski događaj,da je 25. novembar 1943. godine Bosna obnovila svoju državnost koju je izgubila 1463. godine padom pod upravu Osmanske carevine, nije bio dovoljno istican, niti izučavan u procesu edukacije novih generacija Bosanacai Hercegovaca , naročito u udžbenicima, a posebno u oblicima i sadržajima obilježavanja ovog datuma, čiji je značaj izrastao u još većoj mjeri u ovovremenoj borbi za očuvanje državnosti i cjelovitosti Bosne i Hercegovine .
Međutim, da je bio samo 25. novembar 1943. godine , a da nije bilo historijske memorije o srednjevjekovnoj državi, možda bi neprijatelji Bosne i Hercegovine i uspjeli ubijediti međunarodnu zajednicu da je ona svojevrsna tvorevina i da njene granice nisu državne (političke), već administrativne, kako su stalno tvrdili.

Ovaj praznik proglašen je u okviru prethodne Bosne i Hercegovine tek nakon 24. godine - tačnije 1969-te godine,odnosno u novoj državi 1995.godine

Zbog toga je naša generacija veliki dužnik naših predaka, koji su nam u svoje vrijeme sačuvali bosansku zemlju. Svojim otporom srpsko-crnogorskom agresoru i hrvatskim uzurpatorima, naša generacija ostala je na nivou slavne tradicije Bosne,Bosanaca i Hercegovaca na ovim prostorima. Otuda obilježavanje 25. novembra kao Dana državnosti Bosne i Hercegovine ima puno opravdanje i značaj.
Radi podsjećanja na istorijske činjenice,bosansko-hercegovački prostor dijelila je i Kraljevina Jugoslavija . Od devet banovina Bosna i Hercegovina se našla podijeljena medu četiri : Drinskoj, Primorskoj, Savskoj i jednoj četvrtini u Zetskoj . S Kraljevinom Jugoslavijom zna se šta je bilo - za desetak dana pokorena je od talijanskih i njemačkih fašista. Na kraju Hitler i Musolini i njihova tvorevina NDH s Pavelićem na čelu, zna se kako su prošli.
U svenarodnom ustanku, pod geslom 'Smrt fažizmu - Sloboda narodu!' digao se i narod Bosne i Hercegovine i formirao svoje oružane jedinice, dajući velike žrtve, tako da je Bosna i Hercegovina dostigla stanovništvo iz 1939. Godine, tek 1951. godine. http://www.most.ba/10x10.gif
Treba istaći da i u danima stvaranja države Bosne i Hercegovine, na zasjedanju u Mrkonjić-Gradu bilo je i drugačijih mišljenja. Bila su stanovišta koja su se čula u Zagrebu na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ da Bosna i Hercegovina bude autonomna pokrajina. Zbog toga su Rodoljub Čolaković i Avdo Humo Titu predložili da zaključak ZAVNOBiH-a proširi i da Bosna i Hercegovina postane šesta ravnopravna federalna jedinica, što je Tito i prihvatio.

Značaj ZAVNOBiH-a je neosporan s gledišta da je Bosna i Hercegovina konstituisana kao država ravnopravnih naroda i građana Muslimana, Hrvata i Srba i drugih. Međutim, kad je riječ o Muslimanima, bilo je drukčije.
Iako su po brojnosti treći narod na prostorima eks Jugoslavije u najvažnijem partijskom dokumentu, npr. u Programu SKJ iz 1958. godine, uopšte se ne spominju. Na Muslimane je vršen pritisak da se 'nacionalizuju'. I dalje se društveno-politička uloga njihova minimizira ili ignoriše, dok se politički, kulturno i opštedruštveno zapostavljaju, što je imalo za posljedicu da se ponovno pokrene iseljenje Muslimana u Tursku . To je imalo za posljedicu njihov veliki egzodus 1950 . Prema turskim izvorima, u tu zemlju se poslije II Svjetskog rata iselilo 190.000 Muslimana . Tek 1963. Godine, Muslimani su priznati kao narod i da kao takvi budu uvažavani kao ravnopravni s drugima. Međutim, u praksi se to ne ostvaruje: nemaju svoje nacionalne institucije, negira se jezička tradicija, nemaju napisanu svoju nacionalnu istoriju, olahko se diskvalifikuju njihovi naučnici i kulturni stvaraoci. Nakon Titove smrti (1980.)na sceni je velikosrpski hegemonizam.Bosna i Hercegovina postaje poligon za srpske interese ,što je uz pomoć federalne vojske i dovelo do agresije na BiH, koja je imala za cilj potpuno fizičko i duhovno uništenje Muslimana putem nevidenog zločina i genocida.

Za Bosnu, jednu od najstarijih država u Evropi, ne može se reći, iako je bila porobljivana, da je ikada bila i porobljena. Za nju vele da je 'šaptom pala', možda, ali između Vatikana i Porte . Bosna je bila pretvrd orah za svakog osvajača. Bosanskohercegovački prostor je za njih bio fatalan. Rim ga je osvajao više stoljeća, na njemu se raspalo Rimsko carstvo; Turska ga je osvajala oko 150 godina, na njemu se raspalo Otomansko carstvo; Beč 40 godina vladao i tu se raspala Austro-Ugarska Monarhija.

O opredjeljenju bosanskohercegovačkog Muslimanskog građanskog kruga u II Svjetskom ratu, svjedoče podaci o njihovom uključenju u režim NDH, zatim, o manjoj grupaciji koja je nastojala da se direktno veže za njemačkog okupatora,te o marginalnoj grupi u sastavu četnika Draže Mihajlovića koji su bili svrstani u talijanske pomoćne trupe za borbu protiv Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.
Džemil Šarac piše da su sve te struje polazile od procjene da će pobijediti okupatorske sile - neki od tih kolaboranata računali su da u slučaju ishoda rata, neće biti odbijeni od zapadnih saveznika. Njihov uticaj je ipak slabio tokom rata. Zbog ličnih i klasnih interesa, kvislinzi su najviše žrtvovali glave , interese i ugled Muslimanskog naroda.

Nasuprot ovim profašističkim strujama, među Muslimanima građanskog kruga javlja se snažan pokret demokratskih, narodno oslobodilačkih i antifašističkih obilježja i ciljeva. Nosioci takvih opredjeljenja sudjeluju u utvrđivanju osnovnih antigenocidnih i antifašističkih stavova u poznatim rezolucijama Muslimana 1941. i 1942. godine. Umjesto priklanjanja Zagrebačkoj i Beogradskoj desnici, čija je strategija planirala i podjelu BiH, asimilaciju ili progon Muslimana, Muslimanski napredni građanski krugovi orijentišu se prema progresivnim antifašističkim snagama koje se tradicionalno zalažu za socijalnu pravdu, punu ravnopravnost i njihovu federativnu zajednicu na Jugoslovenskom i Balkanskom prostoru. U takvom opredjeljenju vidjeli su životne interese Muslimanskog i svih drugih naših naroda. M nogi drugi patrioti i antifašisti zajedno s Muslimanskim komunistima u redovima Demokratske Federativne Jugoslavije, doprinosili su opstanku Muslimana, afirmaciji njihovog nacionalnog identiteta, uspostavljanju države BiH - zajednice ravnopravnih građana i naroda Srba, Muslimana, Hrvata i drugih, jedne od šest federalnih jedinica tadašnje zemlje i odigrali odlučujuću ulogu da Muslimanski narod zauzme časno mjesto među subjektima naše Narodnooslobodilačke borbe. ZAVNOBIH je 1945. godine u Sarajevu transformisan u najviši predstavnički i zakonodavni organ vlasti, u Narodnu Skupštinu Republike Bosne i Hercegovine.


DA SE NE ZABORAVI

Treba reći da je u periodu od avgusta 1941. godine do 15.maja 1945.godine sa područja bivše nam Opštine Doboj u Narodno - oslobodilačkoj borbi učestvovalo 3.168 građana od kojih je u borbi poginulo 637, dok ih je 636 stradalo kao žrtve fašističkog terora ili civilne žrtve rata.Ovo su podaci iz prve zbirke Zbornika sjećanja učesnika NOR-a i socijalističke revolucije o događajima na Dobojskoj opštini, pod nazivom: OD USTANKA DO POBJEDE, str.68. grupe autora na čelu sa Rizom Biserom.

Na žalost,sa područja današnje Općine Doboj Jug nemamo cjeloviteove podatke,ali imamo imena poginulih boraca NOR-a iz Matuzića, njih devet, dok ih je u NOR-u učestvovalo trideset osam. Od svih njih,jedino je živ Mujaković (Saliha)Husein. U istim zbornicima pronašli smo imena učesnika NOR-a iz Mravića: Sejfo Škiljo,Mujo Hopić, Redžo i Murat Krličević.

Ovo je prilika da se posjetimo palih boraca Narodnooslobodilačkog rata čija su imena bila na spomen-obilježju ispred škole u Matuzićima oji koji je 1997.godine odlukom tadašnje MZ srušen. To su:

1.Aličić (Mustafe) Ramo,rođen 1917.godine, poginuo na Putnikovom Brdu 16.4.1945.Borac 19.Srednjobosanske brigade
2. Begić (Saliha) Mustafa,rođ.1927.godine, poginuo u decembru 1944. u Topoli kod Laktaša,borac 14.Srednjobosanske brigade NOR-a,
3. Hodžić (Mehe) Muhamed, rođ.1927. poginuo 1.3.1945.u Čustom Brdu kod Maglaja,takođe borac prethodne brigade,
4. Hodžić (Avde) Osman,rođ.1924.poginuo 10.4.1945.na Karauli kod Žepča,borac iste brigade,
5. Ibrahimović (Mustafe) Meho, rođ.1925.poginuo 27.12.1944.na Ceru kod Dervente, borac l9.Srednjobosanske brigade,
6. Krajina (Pavla) Marijan, rođ.1923.poginuo u martu 1945.kod Dervente, obavještajac 53.Divizije
7. Kurbašić (Hruste) Salko,rođ.1915. poginuo 17.4.1945.u Kladarima, borac 19. Srednjobosanske brigade ,
8. Salkić (Mehe) Salih,rođ.1923. poginuo 25.1.1945,poginuo u Velikoj Kovačici- Slavonija,borac 16.Omladinske brigade 'Joža Vlahović' i
9.Skula (Ibrahima) Himzo,rođen 1909.godine, poginuo 1944.godine kao Borac 14.Srednjobosanske brigade.

 

ZAVNOBIH DANAS

konteksu ovog događaja, treba istaći rečenicom-dvije na fazu razvoja naše zemlje od '92 do' 95. odnosno od '95.do danas. U nametnutom ratu pokazali smo i bili smo čudo Bosanskog otpora. Pristanak na Deytonsku Bosnu,pod pritiskom rata,embarga na oružje da se branimo i pod pritiskom velikih sila bilo je nužno da se zaustavi pogrom i uspostavi mir. Deytonski sporazum je zaustavio rat, ali donio labavi mir i nestabilnu državu sastavljenu od takvog sistema koji,ili ne funkcioniše ili je dovoljan sam sebi. Procesi državnih reformi teku, činjenica - sporo, ali ovi procesi se neće moći zaustaviti. Svjedoci smo da se ovih dana nakon oktobarskih opštih izbora vode mukotrpni razgovori oko formiranja vlasti na najvišim nivoima entiteta i države. Predstoje brojni politički razgovori oko ustavnih i drugih reformi, jer zemlja treba krenuti putem Evropskih integracija.Evropska komisija je konačno ukinula vizni režim (od 15.decembra 2010.godine naši građani sa biometrijskim pasošima će moći putovati po zemljama EU). Kako će se sve završiti ostaje da se vidi. Nadamo se da će se neko od naših političara koji su dobili mandat naroda u predstojećim procesima stvaranja savremene države BiH sjetiti nekih od odluka ZAVNOBIH-a, na što su naše političare posljednjih godina više puta upozoravali strane diplomate.

Prema najavama,obilježavanje Dana državnosti BiH i ove godine neće biti na njenom cijelom području.To je tužno,jer narod koji zaboravlja svoju povjest, kratkog je pamćenja. Za sve građane ove zemlje koji BiH nose u srcima,tekovine ZAVNOBIH-a, AVNOJ-a, tekovine posljednjeg rata, mir i sloboda svih u BiH trebale bi biti naša odrednica za budućnost, ma šta ko mislio,jer je to naš dug prema našoj domovini.

Ovo je mali doprinos jednom od naših najvećih datuma. Istorija Bosne nas na to obavezuje. Čuvajmo Bosnu, gradimo Bosnu, gradimo svoju lokalnu zajednicu, mislimo na budućnost i buduće generacije.Gradeći sebe i svoju porodicu,bićemo dobri čuvari i neimari naše jedine domovine - Bosne i Hercegovine. ZAVNOBiH je, htjeli to ili ne, oni koji negiraju vlastitu povjest, kamen temeljac Bosne i Hercegovine, suverene,moderne državnosti i model koji ukazuje kako i Bošnjaci i Srbi i Hrvati i svi ostali mogu živjeti zajedno.

U to ime čestitamo Vam 25.Novembar- Dan državnosti, dan koji se mora pisati velikim slovima.

UREDNIŠTVO WEB STRANICE

SPECIJALNO DONOSIMO

IZVODE IZ NAJVAŽNIJIH ODLUKA ZAVNOBIH-a

* Ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova z ajednička i nedjeljiva domovina;
* Slobodu vjeroispovjesti i savjesti kao i ravnopravnost svih vjeroispovjesti;
* Slobodu zbora i dogovora, udruživanja i tiska;
* Osobnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u gospodarskom životu;
* Ravnopravnost žena sa muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti;
* Izborno pravo u demokratskoj Bosni i Hercegovini birači će vršiti tajnim glasanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa;
* Aktivno i pasivno izborno pravo ima svaki građanin i građanka koji su navršili 18 godina života, a nisu toga prava lišeni na osnovu zakona;
* Borci narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije imaju to pravo bez obzira na godine starosti;
* Svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti;
* Niko ne može biti osuđen bez predhodnog sudskog postupka.

Danas na platou ispred Općine Doboj Jug stoji postavljen Spomen obelisk Bosni i Hercegovini , a u znak zahvalnosti svim palim borcima NOR-a, svim nevinim žrtvama fašizma iz II Sv.rata,žrtvama odbrambeno - osolobodilačkog rata 1992-1995.godina,šehidima i palim borcima ARBiH.

 

Untitled Document
MALO O NAMA...

Do maja 1992.godine prostor današnje Općine Doboj Jug je pripadao Opštini Doboj. Izbijanjem rata vrlo brzo je uspostavljena izvršna i predstavnička vlast: Ratno predsjedništvo i Prijelazno Općinsko vijeće, kojeg su sačinjavali bivši odbornici SO-e Doboj izabrani na prvim višestranačkim izborima 1991.godine a koji su se zatekli na Slobodnim teritorijama koje su nekada pripadale ovoj opštini (područje današnjih Općina Doboj Istok i Doboj Jug).
Ova struktura vlasti se zadržala i nakon uspostave mira, tačnije sve do 1998. godine, bez obzira što je entitetska granica fizički razdvajala ova dva područja.
Dejtonskskim mirovnim sporazumom i prestankom rata u Bosni i Hercegovini formirana su dva entiteta (Federacija i Republika Srpska), a posljedica povlačenja međuentitetske linije je cijepanje teritorija pojedinih predratnih općina.Tako je od nekadašnje općine Doboj došlo do formiranja triju općina, i to: Doboj, Doboj-Istok i Doboj-Jug.
Konstituirajućom sjednicom Općinskog vijeća prvog saziva održanoj u prostorijama OŠ 'Kulin Ban'u Matuzićima 31. marta 1998. godine a na temelju Zakona o formiranju novih općina u Federaciji Bosne i Hercegovine, formirana je Općina Doboj Jug .
Zahvata površinu od 10,2 km2 (što je svrstava u red najmanjih općina u Bosni i Hercegovini). Na području Općine živi oko 4 500 stanovnika.Čine je dva ruralna naselja: Matuzići i Mravići. Administrativne funkcije se obavljaju u naseljenom mjestu Matuzići gdje je i sjedište Općine Doboj Jug.
Općina je gusto naseljena, nema značajnijih prirodnih bogatstava i spada u red privredno slabo razvijenih općina u Federaciji BiH.


GEOGRAFSKI POLOŽAJ

Prostor općine Doboj Jug se nalazi u regiji Sjeverne Bosne, na ušću rijeke Usore u Bosnu uz magistralne ceste M17 Bosanski Šamac-Sarajevo-Mostar i M-4 Doboj-Teslić-Banjaluka. Smještena je sjeverno od općine Tešanj, na oko 5 km južno od Doboja, oko 45 km istočno od Banjaluke, isto toliko zapadno od Tuzle, te oko 185 km sjeverno od Sarajeva. Prostor pripada središnjem dijelu peripanonskog bazena, a nalazi se u regiji Sjeverne Bosne u zoni niskih pobrđa, aluvijalnih ravni i kotlina oko donjeg toka rijeke Bosne.

Ovaj prostor je nagnut od juga prema sjeveru i otvoren panonskim klimatskim uticajima u kome vlada umjerenokontinentalna klima, čije su karakteristike topla ljeta i umjereno hladne zime, sa srednjom godišnjom temperaturom koja je viša od 10oC i godišnjom količinom padavina oko 900-1000 mm.
Općina Doboj-Jug se nalazi u donjem slivnom području rijeka Usore i Bosne, a samim tim je dio crnomorskog sliva. Širi prostor područja pripada biomu vlažnih šuma hrasta lužnjak i običnog graba. Ovaj tip vegetacije je svojstven nizijskim i brežuljkastim predjelima kakav je i prostor u kome se nalazi ova općina. S obzirom na prirodno-geografske karakteristike ovdje su se formirala automorfna kisela (smonica i gajnjača) i hidromorfna tla (aluvijalna).

Ovu općinu čine dva ruralna naselja, od kojih su Matuzići zbijenog, a Mravići razbijenog tipa.
Općina ima dobru putnu komunikaciju kojom je povezana sa svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Njenom teritorijom prolaze magistralne ceste M-4 (Banjaluka-Teslić-Doboj) i M-17 (Bosanski Šamac-Doboj-Sarajevo-Mostar). Prema utvrđenoj trasi budućeg autoputa na koridoru 5-C u , zapadno od Matuzića na lokalitetu 'Rastoke' u Kraševu u blizini firme 'Plin-komerc' predviđena je priključna petlja magistralnih puteva ovog regiona na koridor.
Novim administrativno-političkim prestruktuiranjem države općina Doboj-Jug je pripala Zeničko-Dobojskom kantonu i samim tim je u nodalno- funkcionalnom smislu orijentisana ka gradu Zenici kao središtu kantona.
Granice područja općine su: na istoku rijeka Bosna, na sjeveru i zapadu Usora, a južna ide od polja Lug, preko Krčevina, Bukvika, Druma do Šijačke rijeke.

HISTORIJSKI PRIKAZ

Naseljenost prostora kojeg zahvata općina Doboj-Jug seže u prahistorijsko doba što potvrđuje jedno od najznačajnijih arheoloških lokaliteta, uzvišenje Vila. Na tom lokalitetu pronađeno je rimsko groblje, nadgrobna ploča od kamena krečnjaka sa natpisom koji nam otkriva i prva poznata imena stanovnika tog kraja, komadi novca (veliki bronzani Aleksandra Severa, Mali bronzani carici Magniae Urbicae i Cripsa). Pretpostavlja se da je ovaj prostor bio poljoprivredni kompleks koji je divan isluženim rimskim Legionarima iz obližnjeg Kastruma kod Doboja.
Tokom srednjeg vijeka čitav kraj uz rijeku Usoru zvao se Usora, o čemu nažalost, gotovo nema nikakvih spomenika. Posljednji stećak u ovom kraju , što je ležao u mahali Bedaci, tridesetih godina prošlog vijeka je izdrobljen i upotrebljen za gradnju. Danas jedino što nas veže za taj period jesu dva karavanska puta 'Drum'“ i 'Grabik' kojima se sve do polovine 19. vijeka odvijao glavni promet u dolini Usore, te lokalitet zvani 'Gradina'u Mravićima.
Narodna predaja spominje Matuze koji su došli iz Crne Gore krajem 15. vijeka po kome su Matuzići dobili ime.
Usora je pala u Turske ruke 1512. godine. Prvi pisani dokument iz turskog perioda koji govori o ovom prostoru je zapisnik što su ga vodile tešanjske kadije negdje između 1639. i 1642. U tom zapisniku se govori o muslimanima među Bosnom i Usorom. Ovaj prostor je sve do 1952. godine bio pod patronatom Sreza Tešnja kada je novom administrativno-teritorijalnom podjelom pripojen Doboju.
U periodu agresije na BiH ovaj prostor je bio prva linija odbrane, usljed čega je pretrpio velike ljudske i materijalne gubitke što se odražava i danas.

Untitled Document Obilježena Petnaesta godišnjica
Bitke na Putnikovom brdu kod Doboja

TRIDESETJEDAN ZLATNI HEROJ SE NE ZABORAVLJA


Dvanaestog jula 1992.godine, nešto više od dva mjeseca od agresije na Doboj i protjerivanja na hiljade nesrpskog stanovništva ovog grada,te formiranja Opštinskog štaba teritorijalne odbrane Doboj na takozvanim slobodnim prostorima,uslijedila je prva organizovana oružana akcija od pripadnika TO i dobrovoljaca kojom se imala namjera ući u grad Doboj i okolna nesrpska mjesta koja je agresor početkom maja opustošio. U veoma kratkom vremenu izvršene su pripreme za ovaj napad ojem je moral i odlučnost pripadnika TO bio faktor broj jedan,jer se raspolagalo sa jako skromnim materijalno-tehničkim sredstvima. U ovoj akciji,koja će se dugo proučavati u vojnoj antologiji novije bh povjesti, za jedan dan živote je izgubio trideset jedan zlatni heroj. Zastali su na Putnikovom brdu nadomak Doboja,njihovog rodnog mjesta sa samo jednom željom da se vrate svojim kućama podno Dobojske tvrđave. U to vrijeme iznenada im je naređeno povlačenje, jer je neprijatelj u zoni Vile i Makljenovca od zarobljenih bošnjaka - muslimana i hrvata Doboja ispred njih izveo živi štit.
'To su mogle uraditi samo kukavice,jer nam se nisu smjeli oduprijeti prsa u prsa', kaže Admir Omerčić, jedan od preživjelih učesnika ove bitke ove godine u organizaciji Općine Doboj Jug i boračkih organizacija osvježena su sjećanja na dobojske heroje.
Nakon što su položili cvijeće na spomen obilježje palim herojima i civilnim žrtvama rata u Matuzićima, uslijedile su druge aktivnosti na obilježavanju ovog datuma.
Tako je načelnik Općine Doboj Jug izvršio tradicionalni prijem za članove porodica palih boraca u ovoj bici, rekavši da se ovi heroji ne smiju zaboravljati,kao što se ne može i ne smiju zaboraviti žrtve Srebrenice i sve druge nevine žrtve rata.
Sedamdesetak članova porodica palih boraca zajedno sa predstavnicima boračkih organizacija i načelnikom Doboj Juga obišli su groblje 'Đonlagićka' u Tešnju i druga groblja gdje su sahranjeni poginuli borci Putnikovog brda, te im proučili fatihu i odali dužnu počast minutom ćutnje, dok je u Čaršijskoj džamiji 'Selmija' u Doboju, nakon podne namaza u organizaciji Medžlisa IZ Doboj za poginule borce ove bitke proučen mevlud i jasin dova.Narednih dana u organizaciji Službe za civilnu i boračko- invalidsku zaštitu, društvene djelatnosti i zajedničke poslove biće upriličena posjeta za desetak porodica palih boraca Putnikovog brda, kojom prilikom će im se uručiti skromni poklon - paketi.

Za antrfile:
PUTNIKOVO BRDO - DOBOJ 1992-2007

Dvanaestog jula 1992.godine ,sa željom da se vrate svojim domovima,na putu slobode na Putnikovom brdu kod Doboja za jedan dan poginuo je trideset jedan pripadnik teritorijalne odbrane Doboja. Poginuli su:Amir Mujić(1972), Almir Dedić(1969), Nermin Bešić(1966), Sejo Hurtić(1959), Džavid Džinić(1953), Ferid Razić(1950), tri brata Makarevića: Jasmin(1963), Sejfudin(1966) i Nedžad(1968), njihov rođak Salih Makarević(1964), Reuf Hadžikadunić(1966), Nermin Omerčić(1961), Husein Čvorić(1952), Stipo Perić(1960) Zdravko Krajina(1962), Nikola Topalović(1962), Jozo Rajkovača(1969), Suad Kučuk(1966), Reuf Hodžić(1964),, Amir Hajrić(1962),, Nenad Radetić(1965), Midhat Unkić(1960), Ramiz Hadžikadunić(1967), Haris Habibović(1969), Emin Junuzović(1957), Benjamin Omerčić(1962), Dževad Aličić(1968 ), Omer Delić(1958), Almir Kikić(1970), Zekerijah Hadžikadunić(1971) i Enes Terzić(1963).

Priredio: Miralem B.

Untitled Document


NA MARGINAMA PROSTORNOG PLANA OPĆINE DOBOJ JUG

 

U NAŠIM NOVINAMA, u nekoliko nastavaka, obrađena je tema vezana za raspravu po Prednacrtu Prostornog plana općine Doboj-Jug. U svjetlu ovoga iz pera Miralema Begića, proizašli su članci koji tretiraju prostor općine Doboj . Jug sa historijsko - sociološko - geografskog stanovišta. Niže u cjelosti prenosimo sve nastavke:

 

ZAVRŠEN CIKLUS JAVNIH RASPRAVA PO PREDNACRTU
PROSTORNOG PLANA OPĆINE DOBOJ JUG

U biltenima smo nekoliko puta pisali o značaju prostornog planiranja,a naročito za Općinu Doboj Jug za koju znamo da je nastala tek u martu 1998.godine(na osnovu Zakona o konstituisanju novih općina u Federaciji BiH i izmjeni područja općina podijeljenih međuentitetskom i međukantonalnom-međužupanijskom crtom 'Sl.novine Federacija BiH' br.6/98 od 9.marta 1998.godine). Kako je današnji prostor općine do 1992.godine bio u sastavu Opštine Doboj,planske regulative za ovaj prostor nije bilo,jer se sve naslanjalo na prostorno-plansku osnovu grada Doboja.
S obzirom na nove momente (Doboj Jug je u sastavu ZE-DO kantona, odn. Federacije BiH),te da mu je dodijeljena uloga lokalne zajednice,u nedostatku prostorno-planske regulative moralo se početi sa nule.
Kako lokalna administracija nije imala katastarsku dokumentaciju (od 1992-do juna 2002.godine nalazila se u Opštini Doboj), na insistiranje načelnika Općine sredinom 2002.godine, a isključivo zahvaljujući OHR-u , kancelarija Doboj prenesen je katastarski operat za područje Doboj Juga. Prije toga,Općinsko vijeće je svojom odlukom utvrdilo namjenu površina prostora i uslove gradnje (Odluka br.10-2150-3/98 od 1.8.1998.godine),tako da se po ovom dokumentu moglo graditi i planirati.
Ova odluka je pretrpjela nekoliko izmjena i dopuna, kako zbog izmjena Zakona o građenju, do (ne)mogućnosti investicijskog ulaganja ili rješavanja individualne stambene izgradnje. Ovo je stvaralo poteškoće u radu općinske administracije,te kod klijenata(građana)stvaralo poprilična nezadovoljstva.
To su osnovni razlozi koji su opredjelili građane mjesnih zajednica Matuzići i Mravići da 2004.godine na zborovima stave u prioritete i ponude Općinskom vijeću da donese Odluku o pristupanju izrade Prostornog plana. Tako je Općinsko vijeće na sjednici održanoj 21.06.2005.godine donijelo Odluku o pristupanju izradi ovog dokumenta. Prostorni plan radi se za period 2005.-2020.godine. Finansiranje ovog dokumenta dijelom je obezbijedila općina Doboj - Jug iz svog budžeta, dok je MDP- švicarska organizacija za projekat razvoja općina na Dobojskoj regiji,putem organizacije ‘Intercooperatione’, Ured Doboj, kao partner Općine Doboj Jug prepoznala potrebu i financijski podržala izradu Prostornog plana. Nakon objavljivanja natječaja i provođenja zakonske procedure posao je dodijeljen Kantonalnom zavodu za urbanizam i prostorno uređenje iz Zenice,dok je poslove oko provođenja kampanje za izradu ovog dokumenta i uključivanja javnosti u ranu fazu izrade Prostornog plana,dobila organizacija Centar urbanih ideja(CUI) iz Tuzle
U proteklom periodu na području općine Doboj - Jug obavljena su istraživanja o strukturi i prirodnim karakteristikama općine, izvršena je detaljna demografska analiza, razvoj naselja, privrede i neprivrednih djelatnosti.
Analizirane su mogućnosti ovog prostora sa svim njegovim prirodnim osobinama i resursima značajnim za razvoj u budućnosti. Na taj način se dobio detaljan uvid u strukturi korištenja prostora općine i o mogućnostima koje pruža za dalji razvoj i budućnosti.
U narednom periodu neophodno je izvršiti struktuiranje općih i posebnih ciljeva, kako bi se mogle preduzeti organizirane mjere s ciljem prevazilaženja naslijeđenih teškoća i stvaranje pretpostavki za prihvatanje i usmjeravanje radikalnih promjena koje donosi novi društveno ekonomski sistem i tehničko-tehnološka revolucija.
Kod koncipiranja razvojnih ciljeva mora se poći od okolnosti: da je Općina Doboj - Jug novoformirana općina nastala u periodu nakon završetka rata i da je u periodu prije rata predstavljala teritorij u sastavu općine Doboj i zbog toga imala potpuno drugi tretman u pogledu razvoja.
Opći i posebni ciljevi prostornog uređenja predstavljaju jedinstven, međusobno uslovljen sistem uzročno-posljedičnih aktivnosti, koje se moraju pažljivo ocjenjivati i vremenski skladno provoditi, kako bi u datim okolnostima prostor, naslijeđene i izgrađene vrijednosti optimalno koristile, anulirali eventualni konflikti i afirmirao održiv razvoj na području općine Doboj - Jug i šire.
Prostor je veoma kompleksan faktor razvoja čiju strukturu čine fizičko-geografska svojstva,prirodna bogatsva,demografska,ekonomska i društveno-historijska obilježja.Takav prostor se u procesima društveno-ekonomskog razvoja(pa i planiranja) javlja kao njegov faktor,ali i kao objekat razvojnih procesa prihvatajući njegov uticaj u smislu njegovog vlastitog oplemenjivanja i podizanja ukupnih vrijednosti prostornih elemenata.Prostor može biti i kao ograničavajući faktor razvoja,bilo da mu nedostaje vitalni prirodni sadržaji ili se postojeći naglo oštećuju i degradiraju.Potencijalnost prostora(ono što on nudi) podrazumijeva zatečeno stanje novoizrađenih prirodnih komponenti čiji se razvoj ne ispoljava sve do momenta njegovog efektuiranja u procesima privrednog razvoja.Tako se jedan broj prostornih sadržaja iz niza razloga nikada neće iskoristiti i neće biti u fukciji razvoja.Takvih prostora u našoj zemlji ima puno(Hercegovina posebno,što se ne bi reklo i za našu općinu).
Potencijalnost prostora(ono što on nudi) odnosi se na prirodna bogatstva i njegove zalihe (zemljište,voda,šume,minerali, rude,flora,fauna,klimatske karakteristike).
U okviru fizičko-geografskih svojstava prostora,Doboj Jug ima i prednost i nedostatke.Prednost je što je prostor sam po sebi raskrsnica značajnih puteva,što je komparativna prednost u odnosu na druge sredine u našoj zemlji,ali je nedostatak što je prostor malen i napadnut sa više aspekata
(posebno građevinski), pogotovo što se plodna polja i ravnice pored rijeka Usore i Bosne pretvaraju u građevinsko zemljište,tako da nestaju poljoprivredni resursi u ovom dijelu općine. Zato se za Doboj Jug kaže da mu je najznačajniji resurs upravo prostor (površina općine je 10,2 km2). Inače na području Doboj Juga ne postoje značajni šumski kompleksi,a i ono što postoji su privatno vlasništvo. Posebnih endemskih vrsta iz flore i faune,te rudnih bogatstava i minerala na ovom prostoru nema. S obzirom da općinu čine dva naseljena mjesta (Matuzići i Mravići) sa ruralnim karakteristikama,posebno do 1992.godine, u postratnom periodu evidentna je pojava obnove porušenog,te nagle izgradnje(i novog naseljavanja), naročito u Matuzićima,a od 1997.godine i ekonomskog ulaganja u mali biznis i poduzetništvo. Sve ovo zahtjeva od društvene zajednice (lokalne zajednice i viših nivoa vlasti) da intenzivnije prati razvoj(koji je krenuo stihijski), tako da će se Prostornim planom i drugom planskom dokumentacijom morati staviti u okvire regulative,
O ostalim karakteristikama osnove prostora Doboj Juga nastavićemo u narednom broju biltena.
U ovom dijelu još ističemo da je Kantonalni zavod za urbanizam sačinio radnu verziju Prednacrta Prostornog plana koji je bio na javnim raspravama u mjesnim zajednicama(Matuzići 14.marta i Mravići 16.marta 2007 .godine), te na fokus grupama(za Udruženja privrednika i poljoprivrednika 26.marta u Sali OV i za ostala udruženja i NVO 26.marta 2007.godine u Ribarskoj kući u Mravićima).
Sve realne primjedbe i osnovani prijedlozi građana i predstavnika udruženja i NVO na Prednacrt ovog dokumenta će biti obrađene i uvrštene u Nacrt dokumenta koji će ponovo ići na javnu raspravu. Zato Vas i na ovaj način pozivamo da se uključite u ove javne rasprave i date svoj doprinos izradi ovog,za nas vrlo značajnog dokumenta.


PROSTOR I NJEGOV ZNAČAJ

Prof. dr. Bajro Golić u knjizi 'Ekonomika prostora' (Biblioteka Znanstvena misao, Ratno izdanje - Sarajevo 1994), u prvom poglavlju knjige 'opće napomene o ekonomici prostora' između ostalog objašnjava prostor u širem značenju kao životni prostor, kao fizičku kategoriju,kao materijalizirani oblik života i u njemu koncentraciju životnih uvjeta bez kojih bi život čovjeka - živog bića bio nemoguć. Razumijevanju prostora potkrijepio je jednim pismom indijanskog poglavice Sitlea iz druge polovine 19. stoljeća upućeno tadašnjem predsjedniku Sjedinjenih Američkih država Abrahamu Linkolnu, koji je imao namjeru kupiti zemlju indijanskog plemena u kome se između ostalog indijanski poglavica pita: 'Kako se može prodati ili kupiti nebo i toplina zemlje? Mi nismo vlasnici svježeg zraka i bistrine vode. Svaki djelić ove zemlje svet je mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, sveti su u mislima i u životu moga naroda. Sokovi u drveću prožeti su sjećanjima na crvenog čovjeka. Kada mrtvi bljedoliki odu u šetnju među zvijezde, zaboravljaju zemlju koja im je dala život. Dio smo zemlje i ona je dio nas. Prema majci zemlji i prema ocu nebu odnose se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita! Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samu pustoš.
Da bi poštovali zemlju, reći ćete da im je zemlja mati. Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljujue li čovjek na zemlju, pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji. Sve je u međusobnoj vezi. Nije čovjek tvorac tkačnice života, već je samo vlakno u njoj. Oskrnaviti zemlju je isto što i prezrijeti njenog stvoritelja'.
Indijanski poglavica Sitlea pita se i poručuje predsjedniku Linkolnu:
'Ne razumijem zašto se ubija bizon? Zašto se krote divlji konji? Zašto je u dubini šume toliko ljudskog smrada? Zašto je pogled na zelene brijegove pocijepan žicama što govore? Gdje su? Nema ga više? Gdje je orao? Odletio je! Pravom življenju je kraj. Počinje borba za opstanak…'
Tako je govorio indijanski poglavica o životnoj sredini prije više od sto godina i upućivao upozorenja da se sa njom ne smije i ne može olako postupati.
Ove najljepše i duboke misli nisu u dovoljunoj mjeri,na žalost ni do danas uozbiljile odnos društva prema prostoru.
Polazeći od pretpostavke da se prostor poistovjećuje najčešće sa sredinom, pojavljuju se četiri osnovne komponente prostora:

1. Fizička - koju čine zemlja, voda, zrak koje čovjek koristi,
2. Socijalna - čine je kulturne, organizacione i institucionalne strukture koje je čovjek organizirao kao bazu svog života,
3. Izgrađena komponenta - stvorena je od čovjeka i
4. Prostorna - kao skup međusobno povezanih lokacija u okviru kojih čovjek živi.

Svaki prostor ima svoje autonomne vrijednosti sa aspekta potreba čovjeka, nezavisno od toga koliko ga čovjek naseljava ili ne. Čovjek može prostor oplemenjivati svojim radom i činiti ga za sebe još vrjednijim.Ipak, svi prostori nisu jednako podobni za to (nisu mogući). Čovjek daje karakteristike prostoru svojim društvenim odnosima i istorijskim osobenostima.
U tom smislu posmatramo i mali prostor Doboj Juga, ali za njegove građane ipak najveći i najznačajniji dio planete na kome žive.

S obzirom na nepostojanje prostorno-planske dokumentacije, mali prostor Općine Doboj Jug, posebno u ravničarskim dijelovima uz magistralne puteve počeo se stihijski graditi i razvijati. Kako je postojao jedan 'vakum period' (period od prestanka rata decembar 1995-do konstituisanja općine Doboj Jug, mart 1998) u kome su ulazile donacije zbog obnove porušenog,obnovu je počela pratiti malo poduzetništvo (otvaranje radnji, trgovina, kafana, uslužnih djelatnosti, ali i srednjih preduzeća, biznis i ostala infrastruktura), a kao najava da će biti nosioci privrednog razvoja ove općine na njene prostore pojavljuju se i u Matuziće dolaze 1997.godine dvije renomirane firme: Dobojputevi i Bosnaekspres. U početku zbog opstrukcije povratka, jedan broj Dobojlija gubio je nadu da će se vratiti na svoje prijeratne adrese, pa je počela nagla prodaja u kupovina placeva, tako da je od 1996.godine do konstituisanja nove općine niklo na desetine novih kuća, u Matuzićima jedno sasvim novo naselje koje nije bilo urbano definisano. Sve je to proizvelo negativne procese u organizaciji i obrazovanju naselja, pogotovo što se gradilo najvećim dijelom na privatnim parcelama, što je u konačnici imalo uništavanje poljoprivrednog i njegovo pretvaranje u građevinsko zemljište. Ovakva koncentracija je direktno uticala na dalji razvoj i naknadno definisanje urbanističkih i industrijskih zona, tako da je na području Matuzića (u zoni novog naselja) tek nakon što je sa Vodoprivredom definisano vodoprivredno područje, ostalo prostora za mini industrijsku zonu (šezdesetak dunuma), a da bi se napravila ravnoteža razvoja Doboj Juga, ali i zbog specifičnosti prostora (izgradnja mosta na r. Bosni na potezu Mravići-Ševarlije), na području Mravića (ravničarski prostor između magistralnog puta M-17 i r. Bosne) planirana je druga industrijska zona., tako da će se i na ovom dijelu vrlo kvalitetno poljoprivredno područje trajno izgubiti. Očekivanja su da će privredni razvoj osvajati nove i najkvalitetnije prostore i u narednom periodu, što će umnogome zahtjevati savremeniji pristup zaštiti. očuvanju i unapređenju životne okoline. Iz svega ovoga da se zaključiti da će se trend razvoja Doboj Juga(računajući na zagušenost ravničarskog dijela, pogotovo nakon izgradnje autoputa na koridoru 5-C, izgradnjom ind.zona, izgradnjom odbrambenog - zaštitnog pojasa i izmještanjem postojećih magistralnih puteva radi njihovog priključka na koridor 5-C) morati nastaviti na brdskom dijelu, posebno uz asfaltirane puteve,ili za potrebe stanovanja izgradnjom višespratnica u već postojećim urbanističkim cjelinama, gdje će biti (a što sada i jeste) najveća koncentracija stanovništva.
Kada se sve ovo uzme u obzir, nameće se pitanje ekonomske efikasnosti upotrebe prostora (konačnim definisanjem korištenja građevinskog zemljišta šta se gubi, a šta se dobija?), kako će definisanje prostora pratiti buduću strategiju razvoja općine i obrnuto, hoćemo li u želji da uredimo odnose u ovoj sferi planiranja, (ne)svjesno zapadati u nove oblike slabosti,pogotovo što općina nije u stanju da samostalno vodi zemljišnu politiku(napominjemo da se u ovom slučaju radi o Prostornom planu općine-lokalne zajednice,a da ga pri tome paralelno ne prate Prostorni planovi kantona, Federacije BiH i slično, a da se ne pominje (ne)usaglašenost općinskog prostornog plana sa prostornim planovima susjednih općina, odn.entitetskim prostornim planom). Činjenica je da se općina rukovodi užim lokalnim interesima(vizijom razvoja) u kojima prevladavaju:neadekvatan pristup i nedovoljno poznavanje problematike, posebno u sferi planskog razmišljanja i oslanjanja na okruženje, nedostatak kadrova za planiranje na lokalnom nivou, nedostatak sredstava za ove namjene (posebno sredstava za otkup zemljiša), već se radi ad hoc, od slučaja do slučaja.
Vrlo izraženo pitanje zagađenosti životne okoline koje je prisutno u visokom stepenu zagađenosti vazduha, vode, zemljišta kao nezamjenjivih životnih komponenti je krupno razvojno pitanje. Poremećaj biološke ravnoteže sa trendom rasta negativnog povećanja poremećaja zbog uticaja više faktora upozorava na iznalaženje trajnijih i adekvatnijih rješenja za suzbijanje ovih pojava i zaoštriti veću odgovornost svih korisnika prostora kako na lokalnom, tako i na višim nivoima vlasti i odlučivanja.


OPĆE KARAKTERISTIKE PROSTORA

Kao što ni jedan organ u čovječijem tijelu ne funkcioniše sam za sebe, već je dio cjeline, tako treba posmatrati i prostor koga najčešće zovemo životna sredina. Briga o prostoru treba da bude sastavni dio ukupnog društvenog sistema.Prostor je preduslov da čovjek ostvari individualni, socijalni i ekonomski produktivan život. Zato je prostor - sredina sa svojim organizovanim djelovanjem, dogovorima, zakonima, konvencijama i ostalom regulativom vrlo značajna u smislu modifikovanog uticaja ostalih faktora na čovjeka.
Pojam karakteristika (obilježja) prostora je veoma širok pojam, a da bi se on shvatio, potom definisao i na kraju planirao, potrebno je dati osvrt na njegov povjesni tok. Tako smo se opredjelili da niže damo opće karakteristike prostora u najširem smislu, prije svega vodeći računa o povjesnom razvoju ovog kraja što je bila odrednica njegovog dosadašnjeg razvoja, ali i osnova za budući planski razvoj.

OD NAJSTARIJIH VREMENA

Općina Doboj Jug sa dva naseljena mjesta Matuzići i Mravići smještena je na području sjeveroistočne Bosne, na prostoru gdje se rijeka Usora ulijeva u rijeku Bosnu. Na prosječnoj nadmorskoj visini 150 m., zauzima prostor od oko 10,2 km2 od čega je 40% ravnica, a 60% blago brdovito zemljište.

U ravničarskom dijelu, duž desne obale Usore i lijeve obale Bosne prostire se polje Karuše, a uzvodno Mravićko polje. Plodna oranica pogodna za uzgoj svih vrsta žitarica, ali na kojoj se uzgajaju i druge kulture: duhan, stočna repa, te više vrsta povrća, životno je važna za stanovnike. Životno je važna i zato što se u Karušama nalazi jedino izvorište sa kojeg se vrši napajanje sela pitkom vodom. Ostali prirodni izvori se nalaze u brdovitom području i rijetko se koriste, uglavnom u nuždi. Životno je važna i zbog puteva koji prolaze kroz Karuše i spajaju Matuziće sa ostatkom svijeta, ali i zbog događaja koji su obilježili historiju ovog mjesta.
Po pitomim brežuljcima što se prostiru u pravcu juga raspoređene su bašte, voćnjaci i šume. Zemljište je i ovdje plodno, pa na njemu uspijevaju mnoge vrste voća i povrća. U šumama raste bjelogorično drveće: hrast, bukva, grab i lipa, a tu i tamo ostala je još poneka breza i jasen.
Tu su prirodni izvori vode: Šumska, Breza, Bukovac, Sječa, Vis, Ademova voda, Peraslika.Jakitovac.. Sa ovih se brda i brežuljaka otvara prekrasan vidik prema sjeveru, istoku i zapadu, na Doboj, Ozren i obronke Krnjina, te na Usoru i Bosnu što kroz Karuše hrle jedna drugoj u susret.
U Matuzićima tačka sa najvećom nadmorskom visinom je na brdu Strane ( n.v. 258 m ), a značajno uzvišenje je i brdo Vis ( n.v. 192 m ) koje je smješteno u centru Matuzića,dok je najveća kota n/v u Doboj Jugu na lokalitetu 'Drum' u Mravićima(kod rezervoara vode) i iznosi 354,4 metra n/v. Kako je čitav kraj plodan, svakako je bio naseljen još u prethistorijsko doba. Upravo na brdu Strane su pronađeni ostaci života još u doba paleolita - prije oko 45.000 godina, ali i kasnije u bronzanom i starijem željeznom dobu1.Naseljenost cijelog ovog područja potvrđuju i nalazi sa jednog od najznačajnijih arheoloških lokaliteta u našoj zemlji, uzvišenja Vila koje se nalazi u neposrednoj blizini današnjeg Doboj Juga
Na tom uzvišenju, smještenom na lijevoj obali ušća Usore u Bosnu, utvrđeno je osam horizonata življenja iz osam različitih epoha, a nađeni dokazi potvrđuju da se ovdje živjelo još prije 60.000 godina2.
I brdo Vis je također interesantno iako na njemu nisu vršena nikakva iskopavanja. Za njega se veže predaja da ga je u pradavna vremena neka kraljica preko noći dala nasuti sa svojom vojskom i to s torbicama – toliku je vojsku imala. I zbilja Vis izgleda kao neka namjerno nasuta humka koja bdije nad usorskom dolinom. Predaja govori da je na ovom mjestu zatrpana nekakva crkva, mada istraživanja, kako je rečeno na ovu temu nisu nikada vršena.
Na rimsko doba podsjeća nas rimsko groblje, locirano na krajnjem zapadnom dijelu lokaliteta Vila. Tu je pronađena nadgrobna ploča od kamena krečnjaka sa natpisom koji nam otkriva i prva poznata imena stanovnika ovog kraja. Na ploči se nalazi slijedeći tekst ( prijevod ) 3 :

BOGOVIMA MANIMA SEPTIMIO A....
ISLUŽENI VOJNIK, ŽIVIO JE
GODINE LII.
TICIJA, NJEGOVA ŽENA IZ PIJETETA
MUŽU I SEBI

Tu su također pronađeni i komadi novca: veliki bronzani Aleksandra Severa, mali bronzani carice Magniae Urbicae i Cripsa, kao i dva ulomka natpisa iz kojeg saznajemo da je ovdje pod carem L. Septimijem Severom bila kohorta od 1.000 momaka ( Cohors I Belgarum ) 4.

Pretpostavlja se da su Matuzići u to doba bili poljoprivredni kompleks koji je davan na korištenje veteranima rimskih legija 5.

Da se radilo životu u zajednicama, svjedoči groblje na lokalitetu Drum na granici Mravića I Matuzića koje se zove 'kužino groblje' u narodnu poznatijem kao kugino /kuga-bolest/. Ovdje je ostala predaja da je kuga (računa se da se radi o periodu sredinom XVIII vijeka) poharala čitavo naselje.
Ovi ljudi su se tradicionalno bavili poljoprivredom,gdje je prednjačilo stočarstvo.
Kraj je zbog svog geografskog položaja bio zanimljiv mnogim osvajačima,pa su na ovom prostoru registrovana česta pomjeranja stanovništva.

Ne zna se pouzdano kada su Matuzići i Mravići nastali kao naselje, niti ko su mu bili prvi stanovnici. Ono što je već ranije navedeno jest da tragovi postojanja života na ovom prostoru sežu do prethistorije.

Nalazi iz rimskog doba navode na pretpostavku da su recimo Matuzići bili poljoprivredni kompleks, davan na korištenje isluženim rimskim Legionarima iz obližnjeg Kastruma kod Doboja.
Na nepoznato doba podsjećaju imena pojedinih toponima kao što su: Durini grebovi (njive u Karušama), Osoje, Peraslike, Pirjevi ( njive u brdskom dijelu ).

Srednji vijek, doba bosanske samostalnosti nam na žalost nije ostavio nikakvih tragova na osnovu kojih bismo mogli izvesti zaključak o postojanju naselja na području današnjih Matuzića i Mravića.
Uspomenu na to doba još jedino čuvaju dva već spomenuta karavanska puta: Drum i Grabik.
Narodna predaja spominje Matuze, kršne došljake iz Crne Gore koji su na ovaj prostor stigli krajem petnaestog stoljeća. Navodno su Matuzići po njima i dobili ime 10.
Prvi, kakav takav pisani dokumenat u kojem se spominju Matuzići jest jedan zapisnik što su ga vodili tešanjske kadije negdje između 1639. i 1642. godine11
U tom se zapisniku govori o muslimanima među Bosnom i Usorom u Matuzićima, Kraševu, Mrakovićima ( Mravićima ), Lepenici, kao i drugim selima na širem području Tešnja.
Interesantno je da zapisnik spominje muslimane i u selima koja su danas naseljena isključivo stanovništvom hrvatske nacionalnosti: Žabljak, Sivša, Potočani... Nasuprot toga kao nemuslimani se spominju stanovnici Raduše, Ravne, Mrkotića i Trepča, po svoj prilici posljednji bogumili na ovom području. Dokazi ovome su pronađeni stećci s početka prošlog stoljeća koji su na žalost uništeni. Jedini lokalitet stećaka se i danas nalazi u Ularicama (Općina Usora).
Ovaj nam zapisnik govori da je već tada islamizacija ovdje bila završena. Može se pretpostaviti da je islamizacija ovog prostora počela vrlo rano, odmah po dolasku Turaka.
Usora je konačno pala u turske ruke 1512. godine. Matuzići, na vratima Doboja, koji je, kao i ostali gradovi, bio centar islamizacije su sigurno islamizirani prije nego ostala sela u zaleđu. O tome da je proces islamizacije vrlo rano bio završen ( najkasnije do kraja sedamnaestog stoljeća ) može se zaključiti i po tome što se ovdašnji muslimani više uopće ne sjećaju svojih nemuslimanskih predaka.

PERIOD IZ DOBA AUSTROUGARSKE

Nakon ovoga, ponovo jedan duži vremenski period nema pisanih tragova o životu naroda ovih mjesta. Čak je i narodna predaja siromašna,za Mraviće posebno.

Tek početkom devetnaestog stoljeća, za Matuziće se pročulo , ali u negativnom kontekstu. Naime, postoje zapisi o braći Fetić, hajducima koji su mnogo zla počinili, pogotovo prema kršćanskom stanovništvu. Čineći zlodjela stigli su čak do franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci, ali su na kraju ipak uhvaćeni u Matuzićima i ubijeni 12.

Polovinom devetnaestog stoljeća dolinom rijeke Bosne se gradi cesta što spaja Sarajevo i Brod, a o gradnji drvenog mosta na rijeci Usori, blizu njenog ušća u Bosnu saznajemo iz zapisnika sa vilajetske skupštine koja se sastala 21. studenog 1868. godine.

Austrougarska okupacija Bosne je također ostala zabilježena u povijesti Matuzića i Mravića. Stanovništvo nije učestvovalo u narodnom ustanku, ali je nekoliko ljudi iz Matuzića 1878. godine bilo uhapšeno i privedeno pred prijeki sud generalu Filipoviću u Žepče. Ipak, pošto im nije ustanovljena nikakva krivica, oslobođeni su i vraćeni svojim kućama 13.

Početkom dvadesetog stoljeća, po navodima Ahmeda ef. Aličića u Matuzićima je bilo svega desetak zadruga (većih domaćinstava), dok su Mravići bili naslonjeni na Šije (Prva zadruga u Šijama je osnovana 1908). Isti autor navodi da su u 1940.godini, Matuzići selo koje broji 89 domova sa 579 stanovnika, a da su Mravići brojali znatno manje (podataka nema).
Po navodima ovog autora, među najstarije porodice u Matuzićima ubrajaju se: Skulići, Aličići, Avdići, Zaimovići, Begići, Hodžići, Muratovići, Omerovići i Salkičevići. Međutim pouzdano se zna da su stare porodice također i Cicvare, Kurbašići, Kaloševci, ta već ranije spomenuti Fetići. Cicvara i Omerovića više nema u Matuzićima jer im se loza prekinula usljed nepostojanja muških potomaka. Nema ni Salkičevića koji su odselili. Nakon što su im braća hajduci ubijeni, preostali Fetići su prebjegli preko Bosne u selo Ševarlije, gdje danas živi veliki broj njihovih potomaka.
Rod Skulića se smatra najstarijim u Matuzićima. Za njega se priča da je došao sa Sultan - Fatihom. To je jedini rod koji je sačuvao staro ime, bar u jednoj grani. Od njih su postali Aličići koji nose ime po svom pradjedu Aliji koji je živio u prvoj polovini XIX stoljeća, te Avdići. Rod Zaimovića nosi ime po svom pradjedu Zaimu. Oni su došli iz Džakula (selo kod Gračanice ) pa su se u prošlosti zvali Džakule. Posjedovali su najbolje komade zemlje, što podupire predaju da su nekad bili spahije i prvaci.

Postoji predaja i o postanku Zaimovića greblja koje se nalazi u gornjem dijelu Matuzića, u zaseoku Zaimovići. Naime, nekada davno su u Matuzićima zanoćili svatovi. Tu se mlada razboli i umre, te je ukopaju odmah u susjednu bašču i tako postade ovo groblje, koje je izdvojeno od glavnog seoskog groblja. Osim ovoga,jedino se na njivi Radoši još uvijek vide dva osamljena mezara za koja se smatra da su grobovi dva vojnika Omer paše Latasa koji je,navodno,jednom konačio u Matuzićima.Tu su mu umrla ova dva vojnika čiji su grobovi u prijašnja vremena smatrani grobovima ‚ 'dobrih'.
Sama činjenica da se ipak organizovano živjelo, doduše dosta primitivno, navodi na zaključak da se zdravstvena zaštita provodila uglavnom tradicijski, jer se ovaj kraj počinje naslanjati na zdravstvene i druge usluge najbližeg centra(Doboja) tek nakon 1950.godine.

_____________________________________
1) Senad Malhodžić : Televizija i selo, NIRO ‚ ZADRUGAR Sarajevo 1988.,str.67.
2) Kasim Deraković :'Pisana riječ zavičaja, Univerzal Tuzla, 1990.,na str. 11. tekst B.Belić: ‚Rimsko groblje na Usori
3) Kasim Deraković :'Pisana riječ zavičaja, Univerzal Tuzla, 1990., na str. 11. tekst B.Belić: ‚Rimsko groblje na Usori
4) Kasim Deraković :'Pisana riječ zavičaja ‚Univerzal'Tuzla, 1990.na str. 97. tekst Ahmeda Aličića : ‚Na sastavcima Usore i Bosne, u prošlosti i sadašnjosti
5) Senad Malhodžić : Televizija i selo , NIRO ‚ ZADRUGAR Sarajevo 1988.,str.67.
10) Senad Malhodžić :'Televizija i selo ,NIRO ‚ ZADRUGAR Sarajevo 1988.,str.67.
11) Kasim Deraković: Pisana riječ zavičaj, Univerzal Tuzla, 1990.na str. 98. tekst Ahmeda Aličića: Na sastavcima Usore i Bosne, u prošlosti i sadašnjosti
12) Kasim Deraković :'Pisana riječ zavičaja, Univerza’ Tuzla, 1990.na str. 98. i 99. tekst Ahmeda Aličića:‘Na sastavcima Usore i Bosne, u prošlosti i sadašnjosti
13)Ahmed ef.Aličić: Historiografski članci, općina Doboj jug 2001. str. 25. do 33., tekst: ‚ Prijeki sud u BiH 1878.


RATOVI U DVADESETOM STOLJEĆU

Ratovi dvadesetog stoljeća su, itekako ostavili svoje tragove i na prostore današnje Općine Doboj Jug.
U I. Svjetskom ratu značajan broj mještana Matuzića I Mravića je ratovao u redovima carske austro-ugarske vojske na raznim ratištima.
Jedan od najstarijih žitelja Matuzića, Zajmović Husejin (1923-2005.) se sjećao da je njegov otac Arif ranjen negdje u Galiciji. Skupa sa Arifom, na ratištima Galicije su bili i Mehmed Zajimović , Ibrahim Skula i Ramo Delić. Smajl Aličić je proveo četiri godine kao zarobljenik u Italiji. Njegova dva unuka, Mahmut i Mehmed su puno godina poslije, poginuli kao borci A R BiH u ratu 1992. - 1995.
Sigurno je još naših ljudi sa ovih prostora krvarilo za interese Carevine, ali o tome nema pisanih tragova.

U II. Svjetskom ratu većina muškaraca je bila uključena u neku od vojnih formacija. Uglavnom su to bili partizani, ali je bilo i pripadnika domobranskih jedinica, te jedinica Zelenog kadra. Deveterici partizana koji su položili svoje živote tokom NOR-a podignut je spomenik 1988.godine. Ovaj spomenik je 1997.godine uklonjen radi izgradnje ambulante, ali je pomenutim partizanima odana počast postavljanjem novog spomenika 2004. godine. Na ovom spomeniku se počast odaje zajedno njima i borcima A R BiH poginulim u toku agresije na BiH 1992.-1995. Drugi svjetski rat je uzeo i živote nekoliko Matuzićana i Mravićana koji su se borili u redovima drugih vojnih formacija, ali su te žrtve ostale u sjeni pobjednika.

Međutim ,najveća stradanja ljudi, kao i razaranja njihovih dobara ovaj kraj pamti iz vremena agresije na BiH 1992-1995. Naime, nakon zauzimanja Doboja (03.05.1992.) u ruke srpskih snaga, borci A R BiH (mještani Matuzića I Mravića) postavljaju u Matuzićima prvu liniju odbrane od daljeg prodiranja neprijatelja prema Tešnju i Maglaju.
Od pada Posavine, sav prostor od rijeke Save do ušća Usore u Bosnu je bio u rukama srpskih snaga. Više od tri godine Matuzići i Mravići su kao prva linija odbrane odolijevali napadima neprijatelja. U svakodnevnom granatiranju pretrpjeli su strahovita razaranja u kojima niti jedan objekat nije ostao neoštećen, a veći dio kuća je do temelja porušen.
Borbe su bile neprestane, ali sigurno najvažnija bitka za odbranu ovih prostora se odigrala u periodu od 19.03.-21.03.1993.godine.
U poznatoj 'Bici na Karušama' srpske snage su angažovale ogromnu vojnu silu: helikoptere, tenkove, oklopni voz, artiljeriju, te ogroman broj pješaka.
Gotovo goloruki borci A R BiH iz Matuzića uz pomoć pripadnika drugih jedinica
ARBiH i HVO-e su slomili ovaj napad i nakon tri dana žestokih borbi odnijeli pobjedu.
Tokom trajanja agresije 24 borca ARBiH iz Matuzića I Mravića su položili živote za odbranu zemlje. Dvojica su posthumno odlikovani priznanjem 'Zlatni ljiljan'.
U znak sjećanja, ko što je rečeno ranije, na njih 2004. , ko što je napomenuto ranije, godine otkriveno je spomen obilježje kojim se odaje počast njima, kao i borcima palim tokom NOR-a 1941.-1945.


OD DEJTONA DO DANAS


Po završetku agresije,Matuzići I Mravići se, relativno brzo oporavljaju. Zahvaljujući prije svega upornosti i volji samih mještana, ali i pomoći međunarodne zajednice,za vrlo kratko vrijeme je obnovljena većina kuća.
Izgrađena je ambulanta, a potom i poliklinika. Zgrada stare osmogodišnje škole je obnovljena, a zatim je izgrađena i nova, suvremena školska zgrada.
Potpuno su obnovljene i rekonstruirane džamije, te domovi kulture,kao i sva potrebna infrastruktura.
Formiranjem općine Doboj Jug u martu 1998.godine, Matuzići postaju njeno administrativno - upravno sjedište.
Ubrzan proces obnove i izgradnje, otvaranje novih radnih mjesta, te izuzetno povoljan prirodno-geografski položaj privlači nove doseljenike, tako da u ovom periodu na području između magistralnog puta M4 i rijeke Usore niče jedno potpuno novo naselje sa preko 300 stambenih jedinica, a broj stanovnika Matuzića se udvostručava u odnosu na period prije agresije i ima tendeciju daljeg rasta.Izgrdanja budućeg koridora V-C koji će se prostirati neposredno uz Doboj Jug sa priključnom petljom puteva M-17 (Doboj-Sarajevo) i M-4 (Teslić-Tuzla) na ovaj put, u mnogome će odrediti dalji razvoj ovog kraja.

 

 

Untitled Document

 

MATUZIĆI: MEKTEB, DŽAMIJA - SALIHIJA I IMAMI

Matuzići džamija -1987Od kako postoje Matuzići, a postoje veoma dugo, u njima nije bilo džamije sve do 1940. godine pa im je ispjevana pjesmica za koju kažu da ju je smislila Fatima Hodžić početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća:

Jest ga ovo selo na lijepu,
Na lijepu ali na rajetku,
Mahana mu što džamije nejma !

Od samoga primanja islama u ovom selu je vršena vjerska obuka, ali posebne zgrade za to nije bilo sve do pred kraj 19. stoljeća. Tada je na sred sela sagrađena primitivna zgradica koja je služila kao mekteb sve do kraja Prvog svjetskog rata kada je srušena. Na tom mjestu sagrađena je veća i ljepša zgrada koja je nadomještala i džamiju. Služila je kao mekteb sve do 1938. godine.
Tada se javila želja za gradnjom džamije, ali je odluka pala da se ipak gradi prije mekteb koji je dovršen i svečano otvoren na Ramazanski bajram 1938. godine.
Osjećala se potreba i za džamijom jer je najbliža bila 3-4 km udaljena u selu Lepenica, pa je zimi i kada su kiša i blato, bilo otežano ići u džumu namaz. Tako je uporedo sa izgradnjom mekteba išla i akcija prikupljanja materijala i sredstava za izgradnju džamije.

U proljeće 1939 godine započela je izgradnja prve džamije u Matuzićima. Dovršena je i svečano otvorena 27. septembra 1940. godine. Krasila ju je lijepa munara sagrađena od klesanog kamena, a sagradio ju je Mujaković Salih iz Matuzića.
Mekteb i džamija su izgrađeni vlastitim radom i sredstvima, pa su se time seljani opravdano ponosili. To su ujedno bile i najveće zadužbine i dragocjenosti sela. Treba istaći da su u izgradnji džamije učestvovali mnogobrojni ljudi i da se radilo akcijski gdje se okupljao veliki broj džematlija. Zanimljiv je podatak da su za ručak na jednoj od akcija braća Salih i Husein Zaimović na rijeci Bosni ulovili preko 150 kg ribe koju su njihove hanume spremile majstorima i irgetima.

Matuzići džamija - srušena 1992. godU džematu Matuzići mekteb je funkcionisao od samog dolaska Turaka. U početku u primitivnim uslovima da bi od 1938. godine nastava se odvijala u funkcionalnom mektebu sa dvije učionice.
U toku Drugog svjetskog rata, tačnije 1944. i 1945. godine, u mektebu je održavan analfabetski tečaj. Od 1945. godine mekteb je prerastao u četverorazrednu osnovnu školu koju su pohađala djeca iz Matuzića, Mravića, Lepenice i Kraševa. Do tada se išlo u školu na Tešanjku. Prvi učitelj u Matuzićima od 1945-1947.godine je bio Haso Handžar.

Kao muallimi su radili: Smajo Aličić, Mula - Salih Aličić, Ahmed Aličić, Sakib Begić, Mehmed Avdić i Ramo Aličić.

Džamija i mekteb su funkcionisali uz veliki trud i angažman aktivista i džematlija tog džemata.

Prvo renoviranje džamija je doživjela 1967. godine kada je Muharem Habibović iz Doboja izvršio pokrivanje munare limom.
Renoviranje unutrašnjosti džamije desilo se početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada je urađen moleraj. Molerske radove je radio Husejn Kotorić iz Ljetinića.

Osjećala se potreba za većom i ljepšom džamijom pa su džematlije odlučile da krenu u izgradnju nove džamije na istom mjestu. Tako su drugi dan Ramazanskog bajrama 1980. godine u velikoj akciji počeli rušenje džamijske zgrade. Minaret nije rušen već je urađena plastična fasada u proljeće 1987. godine. Radove su izveli radnici ''Radnik-a'' iz Doboja. Izgradnja džamije je trajala do 16.08.1987. godine kada je svečano otvorena.

Vrlo brzo se osjetila potreba za još jednim vjerskim objektom, jer se stanovništvo naseljavalo u ravničarskom dijelu oko saobraćajnice
M-4, pa je odlučeno da se novi mekteb gradi na vakuifskoj parceli zvanoj Njivica na Karušama. Pred sami rat postavljeni su temelji za gradnju mekteba. Tada su sinovi rahmetli hadži Alije Avdića (Husein,Salih,Ahmet-Bego) bili najveći aktivisti. Međutim rat je prekinuo te aktivnosti.

U ratu 1992-95. godine džamija je doživjela velika stradanja, jer je bila glavna meta srpskom agresoru. Minaret je oboren 17.10.1992. godine u poslijepodnevnim satima. Minaret je pao kroz kupolu u džamiju, nanoseći joj pri tome još veća oštećenja na ionako oštećenoj i ranjenoj džamiji.

Poslije rata džemat Matuzići bilježi prirast stanovništva u ravničarskom dijelu džemata, pa se počelo razmišljati o gradnji još jedne džamije. Zbog podijeljenosti mišljenja kod džematlija,š ta je potrebnije: mekteb ili džamija, nije se nastavilo sa gradnjom ni
Mekteba na već postojećim temeljima, niti gradnja nove džamije
To tako traje i danas.

OBNOVA RATOM PORUŠENE DŽAMIJE

Početak obnove džamije koja je mnogo oštećena u ratu, otpočeo je 1996.godine,dakle-odmah poslije rata. Obnovu je finansirao Visoki Saudijski Komitet. Radovi su okončani 1997. godine. Džematlije nisu bili zadovoljni urađenom sanacijom, te su se žalili nadzornom organu Zijadu Imamoviću iz Zenice preko koga je sve išlo u vezi radova.
Na veliko iznenađenje džematlije su dobili odgovor da se poklonjenom konju ne gleda u zube. Razočarani takvim stavom išli su i u Rijaset IZ i kod donatora u Visoki Saudijski Komitet – ured u Sarajevu, ali je sve bilo uzalud.

Džematlije Matuzića su odlučili zasukati rukave i svojim sredstvima sanirati već sanirano i na temeljima porušenog izgraditi novi minaret. Treba istaći da 1996. godine Visoki Saudijski Komitet nije htio ulagati sredstva u obnovu porušenog minareta.
Na Bajramskom sijelu 24.01.1999. godine rodila se ideja za izgradnjom nove munare i sanacije džamije. Na tom sijelu kojeg je okupio mjesni imam Hazim ef. Spahić, prvi novčani prilog u iznosu od 500,00 KM dao je dipl.ing. Zijad (Muhameda) Skule,a po uzoru na njega i drugi, tako da je samo taj dan obećano 23.000,00 KM. Bio je to velik zahvat za, ratom izmučene džematlije, ali je odlučeno da se krene postupno.

Radovi na izgradnji novog minareta otpočeli su 10.04.1999. godine, a završeni skidanjem skele 17.07.1999. godine. Minaret je visok 45,30 metara bez alema sa akšamskom i još dvije šerefe. Na vrhu munare je lijepi alem koji je visok 2 metra a postavljen je u petak 16.07.1999. godine poslije džuma namaza, što ukupno čini munaru visokom 47,30 metara,čime se ovaj minaret svrstava u red visokih objekata ove vrste u našoj zemlji.

Radove na izgradnji munare izvodila je firma 'Mesadžid', vlasništvo hadži Zuhdije ef. Imamovića, imama iz džemata Konjodor kod Bužima.

KO SU BILI IMAMI U DŽEMATU MATUZIĆI ?

Što se tiče imama koji su radili u ovom džematu, njih je bilo više. Prvi koji je službovao, i ujedno i najduže, bio je mještanin Ramo ef. Aličić koji je radio kao muallim i imam i prije samog otvaranja džamije 1940. pa sve do marta 1968. godine. reba istaći da se iz Matuzića u Medresama Tuzla, račanica i Tešanj školovalo nekoliko džematlija za obavljanje poslova imama. vi nisu mogli obavljati dužnost u rodnom mjestu,pa su po zadacima tadašnjeg rukovodstva IZ išli po mnogim drugim bližim i daljim džematima. ako je Osman hodža Begić službovao u Trepču, e u Lišnji kod Prnjavora gdje su mu od šestoro djece tamo rođena dva sina Muhamed - Mušan 1910. i Taib 1917).
Nakon službovanja Rame ef.Aličića, poslije njega kroz ovaj džemat su prošli slijedeći imami koji su se zadržavali, neki neki duže a neki kraće. To su:
Alija ef. Ahmetović iz Žepe koji je službovao prije Matuzića u Kozluku,
Osman ef. Trepčić iz Šija koji se posebno isticao lijepim mekamom,
Hasan ef. Okić iz Sladne kod Srebrenika,
Kasim ef. Zlatić iz Malina kod Travnika,
Muharem ef. Hadžić iz Novog Sela kod Tešnja,
Edin ef. Pašalić iz Puhovca kod Zenice koji je službovao u ovom džematu sve do rata 1992. godine.

Pošto su Matuzići u ratnom periodu 1992 – 95. ostali bez svog imama (dotadašnji imam Edin ef.Pašalić u maju 1992.godine je napustio službu i Matuziće), u džematu su obavljali džume, vjersku pouku, ukop umrlih i ostale potrebe slijedeći imami: Sabit ef. Šiljić, imam iz Mravića, Edhem ef. Čamdžić, Vjersko - prosvjetni referent Odbora I.Z. Doboj, hfz. Senaid ef. Zaimović, student FIN-a, te Elvedin Aličić, učenik Gazi Husrev - begove medrese. Elvedin Aličić je dužnost imama obavljao sve do 01.10.1996. godine, kada odlazi na studije u Sarajevo na Fakultet islamskih nauka a potom na dužnost izvan ovog džemata
Poslije njega, od 01.10.1996. godine na dužnost imama u ovaj džemat došao je Hazim ef. Spahić iz Puhovca kod Zenice koji je službovao u Medakovu kod Tešnja.On je i danas imam ovog džemata.

Prvi koji je iz Matuzića završio medresu bio je Ahmed Aličić.
Ipak se izdvaja hafiz mr. Senaid ef. Zaimović iz Matuzića koji je ušao u historiji GHM i uopšte u historiju Bošnjaka kao tadašnji jugoslavenski rekorder u hifzu.

VAKUF I ZADUŽBINE

Da bi se zadužbine lakše održavale u Matuzićima je počelo uvakufljavanje imovine od strane pobožnih mještana - džematlija.
Prvi vakuf u Matuzićima je bila žena, udova hadži Omera Aličića Saliha Aličić, ođena Durmić. Ona je odmah poslije Prvog sv.rata u centru sela darovala bašču na kojoj su sagrađeni i mekteb i džamija. anas džamija u Matuzićima s pravom nosi ime 'Salihija, po imenu svoga vakifa Salihe, ove plemeite žene i prvog vakifa Matuzića.
Nakon što je ona uvakufila bašču, uslijediće i drugi.Tako je 1921. godine Husein Zaimović uvakufio poveću oranicu, odredivši da mu se od njenih prihoda, svakog ramazana,a nakon njegove smrti prouči hatma,a ostatak utroši na mekteb. Za muteveliju je iste godine odredio Smajla Aličića koji je bio sve do 1963.godine.
Od ušteđenih sredstava od prihoda vakufa, Smajl Aličić je 1928. godine kupiuo jednu dobru parcelu kosnice a 1933.godine još jednu bašču.
Vakuf je narastao i napredovao, tako da je 1937 .godine Husejn Skulić, siromašni mještanin odlučio uvakufiti jednu livadu uz pravo korištenja dok je živ, a da mu se poslije smrti od prihoda sa te livade svakog ramazana prouči hatma a ostatak da se troši na mekteb.
Prvi vakif, pomenuta Saliha je 1938.godine darovala još jednu veliku njivu (parcela zv. Jaričište, površine 16 dunuma) koja je davala dobre prinose u žitu i sijenu. I ona je zadužila džemat da joj se poslije smrti od prihoda sa ovog vakufa, svakog ramazana prouči hatma a sav preostali dio da se utroši na mekteb i džamiju. Jedno vrijeme je ova parcela ustupljivana imamu Rami ef.Aličiću na korištenje, kao donamjerak dijela plate.

BRIGA O VAKUFU/MUTEVELIJE DŽEMATA

Već je pomenuto da je prvi mutevelija u džematu bio Smajl Aličić, od 1921. do 1963.godine. Zbog bolesti nije bio u stanju dalje voditi poslove mutevelije , pa na njegov prijedlog od 1963.godine ovu dužnost preuzeo Taib Begić sve do septembra 1995. ratne godine. Džamijski odbora za novog muteveliju bira Sulju Muratovića, koji će se zadržati do smrti 1998. godine. Nakon njega, ovu dužnost, sve do 2004.godine obnaša Muhamed Avdić. Te godine je za muteveliju izabran hadži Salko Muratović koji se i danas nalazi na ovoj funkciji

Untitled Document OD SEOCETA DO SJEDIŠTA OPĆINE

Matuzići kroz povjest

Matuzići  stara kućaMatuzići su dobili ime po Matuzama, a to je rodovsko ime doseljenika iz Crne Gore, najvjerovatnije iz graničnog područja prema Hercegovine. I danas u Crnoj Gori ima mjesto koje se zove Matuzi.
Doseljenici su se naselili na ova područja krajem 15-tog i početkom 16-tog stoljeća. Zatekli su mirno stanovništvo Srednjovjekovne Bosne, pa su se sa njima tokom vremena izmiješali. Predaja govori da su u selu bili nekavi Matuše, Matuzi, Matuže bili su krupni ljudi a na uzvišenju zvani VIS imali su crkvu.

Prema pisanim izvorima, koje je najviše napisao Matuzićanin Ahmed Aličić, o ovom mjestu se kaže da je to seoce prastarog imena Matuzići koje leži na ušću rijeke Usore u Bosnu.'Dvije rijeke s dvije strane, među njima rodno polje, i iznad njega obronci okićeni zelenim baščama, iz kojih bojažljivo vire crveni i garavi krovovi posavskih čardaklija – to su Matuzići'. Tako piše Ahmed Aličić u svom radu objavljenom u ''Novom Beharu' XV/1942-43, 1, 28-31., pod naslovom ''Na sastavcima Usore i Bosne u prošlosti i sadašnjosti'

Ovo područje, što zbog plodne zemlje, što zbog geografskog položaja, bilo je naseljeno od davnina. Na to nas upućuje Velika i Mala gradina u Mravićima te Vis u Matuzićima.
Matuzići izgradnjaZa Vis u Matuzićima narod je pričao, s koljena na koljeno, da ga je neka kraljica dala nasuti sa svojom vojskom i to za jednu noć s torbicama – toliku je imala vojsku. I zaista Vis tako izgleda i danas kao kakva namjerno nasuta velika humka u ravnici.
Na glavicama Crkvina i Londža (današnje selo Plane) na ušću rijeke Usore u rijeku Bosnu nađeni su spomenici iz Rimskog doba, dok su na uzvišenju Strane u Matuzićima šezdesetih godina prošlog vijeka pronađeni ostaci srednjovjekovnog oružja i oruđa, te metalni novčići, takođe iz Rimskog perioda koji se i danas nalaze u Zavičajnom muzeju u Doboju. Na lokalitetu Crkvina otkrivena su dva ulomka jednog natpisa i tri komada novca: veliki bronzani Aleksandra Severa, mali bronzani carice Magniae Urbicae i Cripsa. Iz natpisa se saznaje da je ovdje pod carem L. Septimijem Severom bila jedna cohors miliarija. tj.jedna kohorta od hiljadu momaka. Na prvom kamenu nije imenovana kohorta a na drugom se nalazi poznata Cohors I Belgarum. Ovaj lokalitet je arheolozima poznat po nazivu Kastrum (kasarna Rimske vojske). U Matuzićima su stanovali veterani od četa koji su se ovdje izmjenjivali.
Neki toponimi naziva njiva ili izvorišta voda ukazuju da se radi o prastarom naselju. Tako se neke njive zovu Pirnjevi, Peraci, Šatorke,
Havdine, dio naselja se zove Četrlja, Kuršum ili prirodni izvori vode kao što su Peraslika,Vis, Bukovac, Šumska Voda, Sječa, Breza, Donja voda itd.
U selo vode dva srednjovjekovna puta koja se od davnina spominju i to od rijeke Bosne ''Drum'' a od Usore 'Grabik' koji se sastaju u Matuzićima i zajedno čine 'Drum'' koji ide dalje pobrdaljem između Mravića sjedne i Kraševa i Lepenice s druge strane preko Trepča sve do Travnika. Dakle, još davna vremena kroz Matuziće se išlo i na sjever i na jug.

Matuzići panoramaIslam u ove krajeve je došao početkom 16. stoljeća. Prema jednom zapisniku tešanjskih kadija između 1639 i 1642. godine, stoji da je ovaj kraj već tada bio skoro potpuno islamiziran. (Cijelo područje oko rijeke Usore tada poznato kao Pousorje.)

Doboj je u ovom kraju bio središte islamizacije kao i ostali gradovi tada u Bosni. Pošto su Matuzići vrata Doboja morao je biti poislamljen prije nego druga sela u zaleđu. To se može zaključiti i iz toga što muslimani Matuzića se ne sjećaju svojih predaka nemuslimana i ne znaju da su njihovi stari bili išta drugo osim muslimani. U gore spomenutom zapisniku navode se muslimani između rijeka Bosne i Usore u Matuzićima, Kraševu, Mrakovićima (Mravićima), Lepenici i dalje.

Ahmed Aličić navodi kako mu je Ibro Kaloševac iz Matuzića pričao o strašnoj kugi koja je poharala ljude i blago (stoku) u čitavom kraju. Tada je ono malo preživjelih seljaka u Matuzićina uzoralo prvo oranje s tri juneta u čitavom selu.Pored kuge, ovaj kraj je stradavao i od neprijateljskih provala zbog svog geografskog položaja i što se nalazi na udaru puteva što vode uz Bosnu i Usoru.

Sačuvana je i predaja o nastanku greblja u Zaimovićima koje se nalazi u gornjoj mahali Matuzića. Priča se da su nekad davno u Matuzićima zanoćili neki svatovi iz Travnika. Oni su su išli po mladu u Džakule kod Gradačca.Vraćajući se prema Travniku u Matuzićima ih zatekne noć, pa su morali konačiti. Tu noć im se razboljela mlada i umrla. 'Maštulugdžija', koji je trebao ići ispred svatova do odredišta (Travnika) da nosi radosnu vijest, morao se pretvoriti u kahardžiju, vratiti se u Gradačac i prenijeti tužnu vijest. Mladina familija nije mogla povjerovati u ovo, pa je došla u Matuziće, do mjesta gdje im je kćerka umrla.Ukopali su je u jednu bašču pored puta i odlučili da se tu nastane. Tako je nastalo ovo porodično greblje koje se veže za dolazak familije Zaimovića.

Također je sačuvana i predaja da je u Matuzićima konačio Omer paša Latas sa svojom ordijom pa su mu umrla dva vojnika koji biše pokopani na njivi zvanoj Radoši. O ovome svjedoče dva mezara na pomenutom lokalitetu koja su do danas očuvana i obilježena.

Pod kraj 19. stoljeća Matuzići su imali svega desetak zadruga (domova) a polovinom 20. stoljeća 89 domova sa 579 stanovnika.
U selu su živjeli ovi stari rodovi: Skulić, Aličić, Avdić, Zaimović, Salkičević, Hodžić, Begić i Muratović.

Za rod Skulića priča se da je došao sa Sultan-Fatihom. Od njih su postali Aličići, koji su prozvani po svom pradjedu Aliji koji je živio u prvoj polovini 19. vijeka. Već smo rekli da se dolazak Zaimovića vezuje se za predaju o nastanku njihovog greblja. Došli su iz Džakula kod Gradačca ( Posavina) pa su ih u početku u stara vremena zvali Džakule. I danas u mjestu Džakule postoji rod Zaimovića što je samo potvrda ovoj autentičnosti. Oni su imali najbolju zemlju u selu, što potvrđuje da su bili spahije i prvaci.
Stanovništvo Matuzića se uglavnom bavilo zemljoradnjom,
stočarstvom i voćarstvom . Otvaranjem tvornice šećera na Usori (Doboj) krajem 19. stoljeća, manji broj žitelja ovog sela počinje da sije repu za potrebe ove fabrike.
Matuzići noću Izgradnjom uskotračne pruge Usora - Pribinić (1878), Tešanjska familija Turalić pored željezničkog stajališta na Karušama, a uz raskrsnicu puteva za Maglaj i Teslić, sagradila je dućan sa prenoćištem i kahvanom. Stanovništvo je živjelo teško. Mali broj ljudi je radio na željeznici, sezonski u tvornici šećera, te u sječi šume. Nakon prestanka sa radom tvornice šećera na Usori 1930. godine, brojni radnici su ostali sa posla, pa je tako i nekoliko ljudi iz ovog sela koji su tamo radili.

Matuzići su danas sjedište Općine Doboj Jug. Jedna su od dvije mjesne zajednice koje čine ovu općinu. Površina Matuzića je oko 4 km 2 na kojoj živi blizu 3000 stanovnika. Selo,koje je prije rata bilo jedna od najrazvijenijih mjesnih zajednica tadašnje opštine Doboj, iz rata je izašlo skoro totalno porušeno. Prije rata njegovih 650-700 radnika izdvajali su 10 posto iz plata za mjesni samodoprinos po nekoliko godina kako bi sebi stvarali što bolje uslove za život. Nakon rata uslijedila je intenzivna obnova kuća i infrastrukture, te naseljavanje i izgradnja novih objekata,a koncentracija privrednih kapaciteta i stambeno-poslovnih objekata intenzivirana je uz magistralne puteve Doboj-Teslić(M-4) i Doboj-Maglaj (M-17). Dobijanjem statusa lokalne zajednice,Općina Doboj Jug sa svoja dva naseljena mjesta (Matuzići i Mravići) uspostavila je viziju i misiju razvoja, te socijalnu budžetsku komponentu preorjentirala u razvojnu, vodeći računa prije svega o zadovoljstvu njenih građana. Tako je i u oblasti saradnje i partnerstva sa nevladinim organizacijama, pa tako i sa džematima, gdje je podrška i neposredna financijska i druga potpora džematima jako vidljiva,što je za svaku pohvalu.
Zahvaljujući općini je u Matuzićima je realizovano na desetine većih i manjih projekata od opšteg interesa (putevi, vodovod, elektrifikacija,
škola,sportska dvorana itd). Općina je dala podršku za adaptaciju džamije, izgradnji novog minareta, uređenju mjesnih grebalja,itd. Ilustracije radi,devetu godinu zaredom iz budžeta se izdvajaju sredstva za stipendiranje studenata i nadarenih učenika,među kojima ima i učenika medrese,te studenata na Islamskoj pedagoškoj akademiji,odn. FIN-u.


Slijedi: Prilog za historiju Mravića

Untitled Document SPOMENICI IZ AUSTROUGARSKOG DOBA

Na relaciji Doboj-Maglaj ima nekoliko spomenika - obeliska koji potječu iz perioda austrougarske vladavine. Na ovom prostoru, prije izgradnje uskotračne pruge Brod - Doboj - Sarajevo desilo se nekoliko sukoba između austrougarske vojske i njihovih protivnika, posebno mještana koji su ih smatrali okupatorima. Iz podataka Kalendara Narodne Uzdanice za 1938. godinu, str. 104 bosanski povjesničar Hamdija Kreševljaković piše o Prijekom sudu u Bosni i Hercegovini ukazjući na iznenadni napadaj na jednu vojnu izvidnicu kod Maglaja 3. kolovoza 1878.godine što je dalo povoda zapovjedniku okupacione vojske generalu Filipoviću da sljedeći dan proglasi prijeki sud unutar zemlje, koju je zaposjela carska vojska. Prijeki sud je proglašen u Doboju gdje su se nalazili veći odredi vojske.Od Doboja, preko Mravića i Šija do Kosove nalazili su se manji odredi koji su kontrolisali osvojeni teritorij i za manje provokacije, piše ovaj povjesničar, domicilnom seoskom stanovništvu su nanosili probleme, porobljavali ili ubijali muškarce koji su obavljali poljoprivredne poslove na njivama.To je iritiralo mjesno stanovništvo da su se znali opirati vojski i često im pri susretima, a posebno u zasjedama, nanositi gubitke.Vjeruje se da su austrougarske vlasti podizale spomen obilježja na mjestima pogibija svojih vojnika, pa se tako na lokalitetu u Mravićima nalaze dva ovakva obilježja, te u Maglaju još nekoliko,uglavnom na lijevoj obali rijeke Bosne.
Ističemo da na dva spomen obeliska u Mravićima (a vjerujemo i na ostalima) stoji tekst: Intreuer Pflichlerf?llung gestorben 1879 što bi u slobodnom prijevodu glasilo: Ožalošćeni poginuo ispunjavajući dužnost 1879. Na jednom od ovih obeliska ima očuvan metalni znak sa brojem 24663, pa pretpostavljamo da je to identifikacioni broj austrougarskog vojnika.
Općina Doboj Jug je prije par godina pisala Austrijskoj ambasadi u Sarajevu (atašeu za kulturu) pismo ukazujući na ove činjenice ali gospoda iz ove ambasade nije bila zainteresirana da se bilo šta poduzima, tako da će Općina Doboj Jug učiniti napore da se ovi spomenici dostojanstveno očuvaju i urede.

A vrijeme leti...


 
Panoramio

FOTOGRAFIJE



DOBOJ JUGA



 
You Tube

DOBOJ JUG NA



YOU TUBE



 
Ankete

Dali je, po Vašem mišljenju, budžet Općine realan?

DA
NE
Djelomično



Rezultat glasanja
Predhodne ankete

Glasova: 64

 
Naši sponzori



TELESOFT computers Kraševo

Ganjgopetrol Doboj Jug

Mi vidimo sve



 
Prognoza vremena

Sedmodnevne prognoze vremena za

Sarajevo
Zagreb
Beograd
Tuzla
Sl. Brod
Rijeka
Split
Dubrovnik
Mostar
Banja Luka


 

:: PHP-Nuke tema: www.nukemods.com © :: Obrada: www.telesoft.ba © ::